Feđa Zahirović je mladi bosanskohercegovači glumac, koji polako ali sigurno rezerviše sebi mjesto među poznatim umjetnicima u našoj državi ali i šire.
Odigrao je mnogo predstava a zadnja mu je bila pod imenom “Šta se bijeli u gori zelenoj”. Feđa priča o samoj realizaciji likova, motivaciji i prezentaciji emocija koje prate dramu i likove:
“Nije teško uživiti se u ulogu, jer ništa nije teško kad radiš nešto što voliš. Stvar je što ti moraš da povjeruješ u sve to dovoljno kao da se tebi dešava, nema forsiranja, nema izbacivanja emocija nego su one već tu samo ih treba pustiti da teku spontano.”
Takođe kaže kako je jako zadovoljan odzivom i reakcijama publike, kao i to što su većina mladi ljudi koji inače manje dolaze a naročito kada su teške teme poput ove.
Smatra da on, glumci ali i umjetnici generalno, mogu mnogo da utiču na ljude jer svakom predstavom on sebe promijeni, a ako može sebe to je dokaz da može i nekog ko gleda, kao što Hamlet kaže: “Ako jedno razumije, uspjelo je”
“Ne znam da li mogu da se povežem sa likovima, ali ja lično posjedujem tu neku ljubomoru, tako da mi je konkretno u ovoj predstavi možda bilo lakše i da je stavim u okolnosti tog lika. Od malena sam htio da se bavim glumom, moja baka je bila glumica, i kao mali s njom sam se igrao, upoznao taj svijet, i još tada sam znao da je to ono što želim da budem. Istina film me malo više interesuje nego pozorište, možda upravo jer je manje dostupan nama u Bosni.”
Feđa pored glume svira gitaru, a na pitanje kada bi morao da bira između glume i muzike odgovorio je da je on glumac po profesiji ali više voli muziku, i da bi idealno bilo kada bi mogao da glumi muzičara.
“Živim u zemlji gdje se snime tri filma godišnje, gdje budu dva lika mojih godina koje ja mogu igrati, tako da ako želim da nastavim karijeru kao glumac na filmu trebam da se maknem odavde, ali sigurno da ću se uvijek ovdje vraćati.Teško je živjeti od glume samo, jer naša država štedi najviše na kulturi. Ovdje šta god da radiš, koliko god da se trudiš neće te ljudi cijeniti do te mjere, ako nešto vani uradiš to uzdižu kao da si uradio puno, tako da je to neki naš mentalitet koji mislim da se može popraviti.”
On dodaje da mladi glumci imaju jako malo prostora u BiH i moraju sami da se izbore da ga sebi stvore kroz predstave, nezavisne produkcije i da formiraju ekipe sa kojima sarađuju.
“Najteže je zapravo kroz iluziju pozorišta i filma učiniti da ljudi shvate poentu, da čuju, jer uglavnom ljudi odlaze iz nekih ličnih razloga: da budu viđeni, da vide lijepu glumicu ili glumca”.
U državi, koja je puna političara čije ponašanje podsjeća na satiričnu predstavu, jako se malo posvećuje pažnje pravim glumcima i njihovim talentima koji će jednog dana puniti pozorišta negdje u svijetu, daleko od svih nas, gdje se umjetnost i kultura poštuju.
