Politika u Bosni i Hercegovini nije doživjela strukturalne promjene i pored toga što su one bile neodložne. Bez kulture suštinske promjene su neostvarljive. To znači da posebno mjesto u uspostavljanju demokratije zauzima prisustvo kulture, civilnog društva, slobodne i kritičke javnosti. Nevolja je što preovlađuje kleronacionalna, stranačka i autokratska politička kultura.
Nema ništa od kulture ophođenja u zajednici u kojoj je najprisutnija mržnja kao antropološka greška i defekt osjećajnosti. Mrzitelji se poistovjećuju sa svojom mržnjom. Bez te apsurdne strasti, oni i ne postoje. Drugi i drugačiji doživljava se kao neprijatelj i tuđinac. Čini mi se da su od davnina, ovdje , čitave generacije se više edukovale za mržnju, nego za ljubav. Jednodušnost u mržnji neminovno prate destrukcija i zločin. Što je najgore, mržnja nije prisutna samo u političkoj sferi već u cjelini društvene svakodnevnice. Ovdje su najprisutnije sve forme ekstremizma, a one su nespojive sa kulturom i tolerancijom.
Naš surovi i nerazumni mentalitet kamen je spoticanja na putu do civilnog društva. Zatvoreno društvo je suštinski suprostavljeno civilnim oblicima života. Kad umna kultura postane determinanta cjelokupnog života a ne iracionalna politika, kad se umakne materijalnom siromaštvu i moralnom sunovratu, tek tada se stvaraju istinske pretpostavke za civilno društvo i civiliziranu svakodnevnicu. Neophodna je danas demokratska politička kultura – kultura tolerancije, kultura dijaloga, kultura kompromisa. To je ono što nemamo, a što je neophodno.
Naša tranzicija može se i dalje označiti kao stanje vakuuma i kao raskršće na kome se i predugo zadržavamo umjesto da krenemo glavnom cestom, jednostavno da krenemo, da ne ostajemo na istom mjestu i na istom odstojanju. Jedni su smatrali da sam optimista, a drugi da sam pesimista. Svejedno, ko je više bio u pravu, a meni nije bilo baš lako što nisam imala povoljne “prognoze”. Bilo je očigledno da se ovdje dogodilo moralno samoubojstvo. Prvo je stradao moral, a onda je stradalo sve ostalo. Vjerujem, da ćemo najteže izlaziti iz moralne krize. Kad se obezvrijedi ljudski život, onda nema brzog oporavka.
Intimno spasila sam se uvjerenjem da je moj zavičaj u meni samoj Tako sam se spasila od bilo kakvog “cijepanja”. Svakako, nisam bila indiferentna u odnosu na sve naše podjele i nesporazume i sa sobom i sa drugima. Ne vjerujem ni u poruke ni u preporuke koje dolaze spolja. One imaju najviše smisla ako dolaze iznutra, iz same ličnosti kao njeno samoodređenje.
Dragi moji, sretna nam svima, nekompromisna, netolerantna, neprosperitena, nesocijalna, nemoralna, Nova 2017. godina.
Piše: Smiljana Vovna
