Piše: Bahrija Habul
Počeo sam ovaj napis tek da Vam ispričam kako je nastalo groblje/mezarje Borić i ko su bili prvi podzemni stanovnici Borića. Međutim, istraživanja me odvedoše dalje: Pitamo se zašto Tuzla, sve do skora, nije imala status grada, a kakav bi to bio grad kad nema ni jedno javno gradsko groblje. Tuzlanska groblja i mezarja pripadaju vjerskim zajednicama, one diktiraju pravila i cijene. Istina, pravoslavci i katolici su tu u nešto povoljnijem položaju, ali ni njihovom pokojniku nije lako.
Biti Bosanac, danas nije lako, ali biti mrtav Bosanac je brate, preskupo. Kažu da je kvadrat grobljanskog zemljišta bez infrastrukture 4 x skuplji od gradskog zemljišta, a slično je i sa građevinskom dozvolom za spomenik. Još kad tu dodamo i državu koja ni pokojniku ne oprašta PDV, onda je jasno da se umirati zaista ne isplati. Naravno, vjerski pogreb iziskuje i dodatne troškove. I pored visokih cijena sahrane, Tuzlaci se pribojavaju da za 10-ak godina neće biti mjesta za sahranu jer su postojeća groblja uglavnom popunjena u mjeri 90-100%, a podložna su i klizištima.
Ali da se ja vratim Boriću i ispričam ono što sam bio nanijetio. Počeću malo izdalje, tj od 1878. od vremena kad je Švabo na Tuzlu krenuo bio. Viđeni Tuzlaci su uvidjeli propast Osmanlijskog carstva i brže-bolje su se okrenuli neminovnom pobjedniku – Austrougarskoj. Tadašnja krema je počela skupljati potpise tražeći od evropskih sila da Švabo dođe u Bosnu i napravi red (Švabo bi došao i bez njihovih potpisa, ali kad je već tako, da se zna da su oni ZA). Od uglednih Tuzlaka potpise su sakupljali: Šemsi beg Tuzlić, Ibrahim beg Džindo, Hadži Mehmed Teufik ef. Azabagić, Mehaga Imširagić, Mehaga Bešlagić, među pravoslavnim kupio je potpise Živko Crnogorčević, a među katolicima Boško Stitić, kujundžija.
Na jednu stvar nisu računali, nisu očekivali da neki Tuzlaci neće dozvoliti Švabi da se tek tako ušeta u Tuzlu. Organizovali su odbranu Tuzle i Švabu vratili od prilaza Tuzli, čak do Doboja. Velike gubitke carska vojska je doživila kod Moluha. Branitelji Tuzle su ih dočekali kod Moluha, Kozlovca, Ravne trešnje i Mosnika.
Nakon dva dana švabo je počeo uzmicati prema Doboju. Imao je mnogo poginulih i sahranio ih na Moluhama. Za vrijeme ovih borbi tuzlanska krema je bježala iz Tuzle plašeći se ustanika. Tako je Šemsibeg Tuzlić u feredži pobjegao u Morančane fratrima, koji su ga krili kod sebe. Poslije 20-ak dana austrougarska vojska sa pojačanjima kreće u protuofanzivu i dan uoči ulaska u grad ulogori se oko Tuzle.
Sutradan tuzlanski prvaci su im pošli u susret da im izraze dobrodošlicu i da ih uvedu u Tuzlu. Na zapadnoj strani generala Szaparya (Capari) je dočekao Živko Crnogorčevid, Hadži Ibriš i kujundžija Boško Štitić, a na istočnu stranu pred generala Bienarta: Mustajbeg Azabagić, jevrejin Toska i Đorđo kalajđija. U par sljedećih dana generali su tragali za ustanicima, ali oni su već bili na granici sa Srbijom. Da otpor Tuzlaka carskoj vojsci ne bi prošao tek tako uhvatili su na Bukovčićima sirotog Saliha Sahačiju i tu ga streljali. Svoje poginule vojnike su iskopali iz privremenih grobnica na Moluhama i prenijeli na Borić i tako su austrougarski vojnici bili prvi stanovnici Borića.
Od tada je prošlo 139 godina.
