Sanjam ti ja san. Godina je 2016-a, Prvi Maj, Praznik rada.
Građanstvo kolektivno krenulo u Dan živih mrtvaca po lokalnim izletištima, rijekama, jezerima, planinama, brdima. Ispred svakog muškog građanina gajba klipače pive i 2 kg jagnjetine ili prasetine, žene piju vermut, jeger i radler i mezete lagano nešto malo mesa i salatice, sva djeca piju sokove, jedu sladoled.
Muzika se ori iz svake pukotine na natopljenoj i polomljenoj zemlji.
U neki čas nestane pive i meze, zaboli glava od vermuta i jegera, upali se grlo od sladoleda i hladnih sokova. Iskoče svi osigurači, nestane muzike.
Raja počne da negoduje. Polako, sve više i više čuju se povici, psovke, dernjava i vriska. Počinje kolektivno napuštanje izletišta uz parole, ”Ko to nama pojede svo meze”, ”Zašto od jegera boli glava”, ”Ko je napravio sladoled hladnim”!!!???
Krenu masovne kolone nezadovoljnih izletnika ka svim većim mjestima u državi. Započinju masovni napadi na policijske uprave u zemlji, blokiraju se sve vladine institucije, krene masovno samozapaljivanje obespravljenog naroda.
Pale se ljudi, pale se zgrade, blokiraju se putevi, prevrću se limuzine. U neki tren počnu organizovani napadi po buržujskim vikend naseljima, uništavaju se i razvaljuju vikendice političara, estradnih umjetnika i ostalih bjelosvjetskih baraba.
Čitav drugi dio Prvoga Maja traju borbe između ljudi kojima je zafalilo mezeta i onih kojima mezeta nikada dosta.
U zoru, 2-og. Maja, na zgarištima nečega što se zvao Prvomajski uranak, preživjelo građanstvo igra kozaračko kolo i pjeva ”Druže Tito mi ti se kunemo”…iz daljine se čuju helikopteri, skupljaju se tv ekipe, dolaze plavi šljemovi i….ne seri Mario, jebo te Spilberg!
Piše: Mario Vranješ
