PIŠE: Mirza Pinjić
Danas, 12.05.2016. godine “službeno” sam ispraćen iz svoje srednje škole. Matura i maturski ispiti su samo puka formalnost. Barem se to tako čini nama, svima koji su ispraćeni. Nakon dolaska kući, uz kafu, crnu i gorku, prelistavam ovogodišnji almanah tuzlanskih maturanata 2015/2016, gdje se među mnogim, meni poznatim i dragim licima, i onima koje ne poznajem, nalazi i moja fotografija. Danas ta lica, ponajviše svoje, gledam drugačije, ne kao prije.
Gledam u svoju fotografiju i mislim se šta ću reći sebi kad je budem gledao za deset godina? Malo razmislim i mislim da imam odgovor na to pitanje. Sigurno ću, bez imalo razmišljanja, konstatovati da bi mi život, kojeg sada trenutno živim i proživljavam, pao lakše da sam bio malo manje pametan, a malo više lijep. Lakše bi mi bilo, i u životu, i sa ljudima, sa ženama najviše. Ovako, dok gledam sva ta lica prolaze mi glavom mnoga moguća rješenja za sve nas mlade, i one koji su preko noći ostarili ili bili primorani da kao mladi ostare.
Mnogi će krenuti buntovnim stazama vječitih maminih i tatinih sinova i ostalog probisvijeta, hodati po kafanama (danas su to kafići, nargila barovi, diskoteke i ostali fušeraj) ili ležerno, bez po’ muke, ispijati pivo u obližnjem parku i proklinjati sudbinu, državu i biro, jer posla nema, čak ni u snovima. Neki će nastaviti školovanje i možda biti na čelu države, ili na nekoj manjoj funkciji. Zasluženo ili ne, u ovoj državi svejedno je.
Oni malo sretniji, ako se srećom može nazvati dobrovoljni azil, egzil ili jednostavnije, bježanje od surove realnosti ovog prostora, će se “prodati” za pare (male ili velike) u nekoj “stranoj” zemlji. Popularno je raditi na kruzerima. Obiđeš cijeli svijet, vidiš sve i svašta, još i pare dobiješ. “Pa đe to ima, da i ja upadnem”? A umjetničke duše, koji čine manjinu u svemu tome, ni sami ne znaju gdje će i šta će. Kako stoje stvari, oni će sve gore navedeno, pa gdje “opali”. A ponajviše se uzdati u onu narodnu “svako ima svoju nafaku”.
Iako sam pozitivac, gledajući danas sve moje prijatelje, drugove iz razreda, ostale poznanike, sijaset raznog svijeta, djevojaka i momaka u raznobojnim majicama, koje su specijalno pravljenje baš za ispraćaj, zapitah se. “Gdje ćemo se svi mi zaposliti, makar i za crkavicu od plate, samo nek staž ide?” Odgovor je bila tišina pločnika, nakon što se svi ispraćeni rasuše da slave put u nepoznato.
Ako je suditi po vremenu, jedino nas je ispratila kiša, koje će saprati naše odlazeće korake iz srednje škole. Ostaće neki trag i sjećanja, fina i ona ne baš tako fina, kod naših profesora. Trpili su oni nas ove četiri godine. Boga mi i mi smo njih nadurali. U naše klupe sjesti će neki nove generacije, koje će neko ispratiti. ŽIVOT JE RUTINA!
