PIŠE: Mirza Pinjić
U vremenu, za koje mnogi kažu da je bilo bolje, od ovog sad. A ja nit sam rođen, nit sam živio u tom boljem da mogu posvjedočiti, a mi ljudi, većinom, vjerujemo u ono što sami iskusimo, ne uzdamo se plaho u riječi drugih, pa tako i ja vagam šta je bilo bolje prije a šta je bolje danas.
U tom vremenu 25. maj obilježavao se kao rođendan Maršala Tita – Dan mladosti. Pričaše mi stariji svoje dogodovštine sa tih proslava, pa i ja k'o da osjetih slast tog kolača kojeg su lomili tih sretnijih vremena od ovih danas. Crtam sebi u glavi te ljude, osmijehe, mladost i sve ostalo što je činilo to vrijeme, i slika nimalo nije siromašna. Izgubim se u pričama starijih o životu, skladu, uređenosti sistema, i do sitnica razređenog plana kako se obilježava taj dan, sve po PMS-u.
Ja taj dan nikako ne mogu da povežem, ni sa Titom, ni sa Danom mladosti, a kamoli sa nekom srećom. Uvijek se, dan prije 25-og, sjetim priče majke i oca, koji su se, tih ratnih godina, obreli u Tuzli. Otac kao vojnik, a majka kao mlada djevojka, izgubljena u užasu rata. Bio je i stari izgubljen, to je sigurno, samo njegove priče nisu dramatične i uvijek kroz isfolirani smijeh, valjda da prikrije strahotu kroz koju je prošao.
Majka se taj dan, 25. maj, nalazila u Studentskom domu. To je bio smještaj mnogim izbjeglicama, koje su potražile spas u Tuzli. Sjatilo se tu “i s konopca, i s kolca” raznog svijeta, što meni, kad probam zamisliti tu sliku, uz priče, daje zanimljivu sliku ratnih godina provedenih u tom domu.
Za oca ne znam gdje je provodio taj dan. Obzirom da nije bio oženjen, na vojnom dopustu, zamišljam gdje se “privukao”, kome, kojoj?
Majka se sjeća da je tu noć i ona trebala šetati Korzom. Namjerno kažem “trebala”, jer je bila spriječena. Dogovor je bio da se urede (šta u tim ratnim uslovima to znači), valjda se “picnuti” sa svim što nađeš, pa na Korzo.
Nakon tog spremanja, majka i tetka čekaju sestiričnu, pa da zajedno krenu u osvajanje Korza svojim dugim crnim kosama, sve tri crnokose, ko tri mušketira. Samo ovo bi bila ženska verzija. Međutim, nena, kojoj se sad zahvaljujem od sveg srca, spriječi taj pohod, i tri mušketira završe neslavno, onako sređena, na balkonu Studentskog doma.
Otac je tu noć bio negdje na Korzu – sjeća se u pripitom stanju. Zatim pad te, nama svima dobro poznate granate. Nekoliko sekudni tišine. Identične su priče, i očeva i majkina, vezano za taj trenutak. Otac svjestan situacije, trijezan u trenu, svjedok užasa i pakla te noći na “Kapiji”. Nijedan ratni “događaj” nije više i bolnije ostavio na njemu traga nego taj, te bolne noći u Tuzli.
“Bolno je sine, najbolnije, da si jutros sa njima popio i nazdravio što si živ, a naveče shvatiš da ih više nema. Sutra nazdravljaš sam.”
Majkina se šminka sprala suzama, jer je poznavala neke od žrtava i njihove roditelje.
Ja po ovoj priči pamtim taj 25-maj. Pitam se, i nije mi jasno, kojeg li paradoska, da na 25-maj, “Dan mladosti”, krvnik baci granatu i prekine mladost!!!
