Nekada smo bili kao čekić i srp. Grbovi nam bili puni fabričkih dimnjaka, livada, polja, rijeka, sunaca, zvjezdica. I nekako nam ne valjaše sva ta ikonografija. Ne zamjerim. Bez ikakve veze je biti u sistemu gdje svako radi i ima, barem približno koliko mu treba. I da imaš posao je bespotrebno, o godišnjim i plaćama da ne govorim. Besplatno školovanje, m'rš to. Besplatno zdravstvo, puj to, kaka.
Ajd’ da se razilazimo. Da prekinemo vezu. Nije do nas, do mene je. Ti si dobra, ali ja želim nešto više. Želim demokratiju, želim prosperitet, nezavisnost, slobodu. Želim barjake naroda spojene u jedno a opet svako svoj.
I spoji se barjak zeleni (sa polumjesecom i zvijezdom) sa barjakom crveno-plavo-bijelim ( i ”4 S” na njemu) i sa barjakom crveno-bijelo-plavim (i šahovnicom na njem’).
Sve se otkuca, stavi na papir, potpisa krvlju i udari se muhur od puški i topova. Da se zna!!! Baš da se zna!!!
I bi rat. Nešto malo. Četiri godine. I bi ubijanja. Nešto malo i bi klanja. Nešto malo. I bi granatiranja. Nešto malo. I bi silovanja. Nešto malo. I bi protjerivanja. Nešto malo. I bi četnika. Nešto malo. I bi ustaša. Nešto malo. I bi mudžahedina. Nešto malo. I osta’ i normalnog svijeta. (Hahahahhahahahahahhahahahhahahahah)!!!
25 godina poslije ono malo ratovanja isti barjaci vijore Bosanskim vilajetom, demokratskom zemljom, punoj slobode, prava, sretnih ljudi i djece sa šarenom budućnošću ispred sebe.
Vrijedilo je, znam da jeste. Jer ne mijenja se ništa. Nema stanovite potrebe. Dobro nam je, znam da jeste. Jer iste face se klibere(smiješe) sa izbornih plakata.
Zlatne kašike su u svakom domu. Nebeska pripadnost se diše punim plućima. Neopisiva domoljubna ustreptalost prožima svaku srčanu komoru svekolikog pučanstva. Dobro nam je, znam da jeste.
Divno nam je, vidim da jeste. Ja ću još jednom, još samo jednom sa djedom na izbore. Da glasamo, a i da ga vidim (djeda). Mrtav je već dvadeset i kusur godina, ali čujem da se na izbornom mjestu redovno pojavljuje.
PIŠE: Mario Vranješ
