Politika je jedno, a kultura, međunarodne konvencije i poštivanje ljudskih prava nešto sasvim drugo. U tom kontekstu, nikad glavna nevolja nije bila namjera vođstva srpskog naroda u bivšoj Jugoslaviji da pokušaju politički prisvojiti ili oružjem osvojiti dijelove koje su ucrtali u svoju kartu tzv. velike Srbije. Mogli su u svojoj megalomaniji, osim BiH, tamo pokušati ugurati i Island, Irsku…
Ono što nisu smjeli i što se kosi sa pravom na bilo kakvu politiku jeste upotreba sredstava koja su strogo limitirana međunarodnim konvencijama. Nisu se smjeli koristiti zločinačkim sredstvima, sve do genocidnih projekata. Zbog toga su, zasluženo, doživjeli međunarodnu osudu, a njihovi lideri višedecenijske zatvorske kazne. K tome, sve te svoje osvajačke ratove su izgubili. Srbija je danas manja nego što je bila kad je Milošević krenuo da joj proširuje granice.
I politički separatizam, koji danas odlikuje vlast u Republici Srpskoj, sam po sebi nije zločin ili diverzija, nije djelo koje se inkriminiše. Sve dok se takva politika izražava dopuštenim političkim sredstvima, ona je legalna. Međutim, vlast i druge političke snage u RS nikako da prihvate takva pravila igre. Oni često pokazuju izrazitu političku i društvenu nekulturu, garniranu mjerama torture nad stanovništvom nesrpske nacionalnosti, kojim nastoje da uskrate njihova elementarna ljudska prava. Na primjer, pravo da govore svojim jezikom i da taj jezik nazivaju kako oni hoće.
Osim sa tolerancijom i poštivanjem međunarodno zagarantovanih ljudskih prava, ovakve mjere vlasti protivne su i temeljnom aktu kojim su uređeni odnosi u BiH – Dejtonskom mirovnom sporazumu. Na to je, povodom instrukcije koju je školama u RS poslao entitetski ministar prosvjete i kulture, ukazala i Mary Ann Hennessey, šefica Ureda vijeća Evrope u BiH. Ona je tu instrukciju ocijenila kao “ugrožavanje implementacije Anexa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma i podrivanje zaštite konstitutivnih naroda”.
Gospođa Hennessey je pomenutu instrukciju ministra Maleševića nazvala instrumentom potpuno nepotrebne i spletkaroške politike omalovažavanja, diskriminacije, zastrašivanja i, konačno, isključivanja nesrpske djece iz obrazovnog sistema Bosne i Hercegovine.
Agresivni primitivizam, na istu temu, ispoljio je u još većoj mjeri lider srpske nekulture i entitetski diktator Milorad Dodik. U njegovoj saopštenju za javnost naglašeno je da Bošnjaci u RS ne mogu govoriti bosanski jezik nego “jezik bošnjačkog naroda”. Dodatak toj primitivnoj logici, po kojem bi onda i Srbi u RS trebali govoriti “jezik srpskog naroda”, a ne srpski jezik, naravno da je izostavio. Njegovom glavom ne vladaju ni um ni razum ni kultura ni elementarni humanizam. Njom rukovode mržnja i želja da, po svaku cijenu, potpiruje srpski nacionalizam, a da istovremeno kod manjinskih naroda stvara osjećaj tjeskobe i nepripadanja tom entitetskom prostoru.
Ako žele da uče bosanski jezik, neka idu na “drugu stranu”, poručio je primitivac iz Banjaluke, pri tome nedvosmisleno poručujući Bošnjacima u RS da napuste svoje domove i da se presele u Federaciju BiH.
Potpredsjednik RS Ramiz Salkić (SDA) s pravom je ovu poruku Milorada Dodika nazvao njegovim “dosad najozbiljnijim udarcem na Dejtonski mirovni sporazum”. Salkić je čak, povodom sistematskog nastojanja vlasti u RS da svojim bošnjačkim stanovnicima uskrati pravo na maternji jezik, pozvao te građane da se javno i organizovano suprotstave ovom šovinizmu, torturi i drastičnom kršenju ljudskih prava.
Sa svoje strane, Mary Ann Hennessey nije preporučila nikome kako da pokuša kultivisati vlast u RS i prisiliti je da poštuje Mirovni sporazum u koji se formalno zaklinje. Nema ni potrebe da to ona čini, jer se zna ko je u BiH zadužen – OHR – da sankcioniše one koji krše taj sporazum. No, to se može dogoditi samo nakon što iz vedrog neba krene kiša. Međunarodna zajednica odavno svoje mjere ograničava na verbalne kritike.
Ostaje, dakle, samo Salkićev “model”, iako mislim da bi najefikasnije bilo nešto treće. To je osjećaj stida koji bi, zbog ponašanja svojih službenih lidera, trebali da osjete pripadnici srpskog naroda. Ako je Dodik čovjek mržnje i nekulture, Srbi nisu takav narod. U stvari, oni moraju pokazati da to nisu tako što će se napokon suprotstaviti primitivcima u vlastitim redovima, koji brukaju čitavu srpsku naciju.
Izvor: Vlastimir Mijović
