„Rat je jedna velika svinjarija“, kaza dobri, stari Prever u „Barbari“. Doista i jeste. Šuplja je priča više i pisati ili pričati o tome… No, posljedice rata, trajao godinu ili „evropski“ stotinu godina, manje-više iste su. Da parafraziram Andrića – uvijek tokom i nakon rata, u društvu ispliva posebna „sorta“ ljudi, koji su prije bili na društvenim marginama ( probisvjeti, lihvari, nekarakteri) i kroje sudbinu nama ostalima. Pisac ovog teksta, nazovi „ratnik“, nema „oraha“ u džepovima. Niti kome dužan, niti je koga na bilo koji način iskoristio, zakinuo ili bilo što slično tome. Stoički „predever'o“ rat, stoički još trpi posljedice Andrićevih poslijeratnih nehljebovića…
Ima u Udruženju boraca jedan Šaha. Šaha je bog i batina među demobilisanim borcima. Ako hoćeš da ostvariš pravo na neku „boračku olakšicu“, valja ti Šahu počastit’ ( janjetom, najmanje). Jer, Šaha je predsjednik udruženja. Mi ostali, sitno smo žito, mi kao da nismo ratovali protiv fašista (četnika), samo je Šaha kao, Rambo, Betmen ili jbn-i Supermen sve sam odradio… Tako i ja, naivan po običaju i karakteru – počastih u par navrata Šahu. Sam se, kao kobac, nametnuo. I neka, halal bilo čaščavanja. A pomoći od Šahe – niotkuda… kako kaže stara narodna – „ko će kome, no svoj svome…“ ( zabit’ nož u leđa). No, dosta više o Šahi, koji je jedna od brojnih paradigmi već spomenutih Andrićevih bitangi i ližisahanića (ili kao što Branimir Štulić često kaziva – „polusvijet“).
Mene , kao „ratnika“, dvadeset godina boli l i c e m j e r s t v o vladajuće oligarhije ( ma u koju stranačku boju obojena bila) koja nema ni decibel sluha za zaslužne koji su je i postavili da bude vladajuća. Boli me, konstantno stupidozno, na granici idiotizma, djelovanje Ministarstva za obrazovanje, kulturu i sport TK, koje umjesto da promovira i podstiče kulturna i kulturološka djelovanja i vrijednosti – promiče nepotizam, stranačku podobnost, mito itd…
Zato, javno prozivam uvaženog ministra Muratovića ( ne smijem mu doći na razgovor, poznavajući sebe, za petnaest minuta interventna policija bi morala reagovati; pa saburim, jer sa budalom nema pametnog, ljudskog razgovora; počet će prosipat’ političku demagogiju a ja ću mu počet prosipat zube), da mi ( svima borcima koji su prosvjetni radnici) odgovori na, jednostavno, krucijalno pitanje – kako si nam, lafe pomogao? Kako je moguće da pisac ovog teksta, trinaest godina „povlači“ se po konkursima dok Andrićevi papci odmah nakon diplomiranja dobivaju posao „za stalno“?
Helem, dobro sam i prošao. Živ sam. Žao mi drugova koji izginuše za „bolje bosansko sutra“. Ako je ovo „bolje sutra“, vratite me u „jučer“. Pizda vam materina begovska ( D. Sušić „ Pobune“).
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
