Život ima svojih uspona i padova, lijepih i manje lijepih trenutaka, ali nikada ne treba odustati od sebe, i vjere u svoju snagu.
Gordana Bojanović Sivčević je Super žena čiji je najveći životni izazov istovremeno bio i najveći dar i najdublja ljubav. Kroz nevjerojatnu hrabrost, ova majka nikada nije posustala, nego je sa svojom kćerkom Zarom, koja je rođena sa cerebralnom paralizom, nepokolebljivo kročila naprijed. Uz optimizam, smijeh i nevjerojatnu podršku najbližih, zajedno su prebrodile sve prepreke na svom putu.
Gordana je pokazala nevjerojatnu predanost tako što je počela ručno šivati lutke i prodavati ih kako bi prikupila novac za tretmane koji su neophodni Zari. Njena vještina i napor da obezbijedi sredstva za Zarin napredak su bezgranični.
Danas, želimo proslaviti Gordanu Bojanović Sivčević kao izvanrednu Super ženu, koja ne samo da je prkosila svim izazovima već je svojim djelovanjem pružila nadu drugim majkama i obiteljima sličnih borbi.
Koji je bio Vaš najveći izazov u životu i kako ste ga prevazišli?
Najveći izazov u mom životu je bio rođenje kćerke Zare. Ona je rođena u 28 nedjelji moje trudnoće, usljed preeklampsije. Bila je teška 820 gr, nerazvijena, nezavršena, s mnogo kontraktura i deformiteta. Prije vremeno rođena, visoko rizična, potpuno nespremna za življenje. Po Appgarovoj ljestvici vrijednosti do 10, nju su kategorisali kao nula. To je taj trenutak kada shvatite da se snovi rasprše kao mjehurići od sapunice. Bila je to lijepa, željena trudnoća, sanjarila sam o životu koji je bio pred nama, svakodnevne navike, djeca, vrtić, školica, lakane cipelice, haljinice i mašnice u kosi i onda se suočiš sa dijagnozama: cerebralna paraliza, stopala u equinovarusu, iščašen kuk „… Neće moći ništa, neće znati ništa, neće umjeti pokazati… Biće kao biljka, samo će disati, vegetirati, trebali ste je abortirati…“ Na sreću muž i ja smo hrabri ljudi. Prihvatili smo sve što su nam govorili, a odluke donosili samo nas dvoje.
Zara je bila jedno predivno minijaturno biće, kome smo posvetili sve što smo imali: ljubav, strpljenje, nježnost, našu snagu i vjeru da možemo učiniti nešto za nju. I sada znam da smo odabrali pravi način da se borimo za njen dostojanstven život. Ona je danas jedna divna mlada djevojka. Ima sedamnaest godina, živi život „punim plućima“ i uprkos tome što ne hoda i što treba pomoć druge osobe za svakodnevno življenje, nije opterećena time šta ne može. Uživa u onom što može sama i svaki trenutak svog života bori se da učini nešto za sebe. Moja najveća podrška muž i sin su bili onaj najpostojaniji oslonac koji sam imala svih ovih godina. Naša zajednička snaga je najvrijednije što imamo i što nam pomaže da prevaziđemo sve nevolje i izazove.
Šta je ono najljepše u Vašem životu na šta ste naročito ponosni?
Uvijek sam bila najponosnija na svoju djecu. To je ono najljepše što sam ostvarila kao mama. Odnjegovala sina dobrog i uspješnog čovjeka, a prije svega nekoga u čiju ljubav prema sestri mogu biti sigurna. I kćerku koja je jedinstvena u svojoj volji da od ničega, jer ona je od života dobila samo dah, ostvari sebi sve ovo što danas može: pliva, jaše, vozi biciklo, neumorno sedamnaest godina vježba iz dana u dan, nekada i po 8-10 sati dnevno. I što uprkos svom stanju nikada sebe nije sažaljevala, nikada nije od drugih očekivala povlastice zbog svog stanja.
Koje su pozitivne stvari koje ste usvojili već kao mlada osoba a koje su Vam pomogle krasnije kroz život da se suočite sa izazovima?
Naučila sam izboriti se sa teškoćama, vjerovati u sebe i ići naprijed. Život ima svojih uspona i padova, lijepih i manje lijepih trenutaka, ali nikada ne treba odustati od sebe, i vjere u svoju snagu.
Ko je žena koja Vas inspiriše i zašto?
Mame su uzor svakoj djevojčici. Preslika se ta slika i obgrli kao božanstvo. Mame su sve: zaštitnice, heroine, ona sigurna luka i sve što rade i sve što nas uče i ta ljubav koju mame daruju djeci… Sve je to jedino vrijedno što ponesete u život kad odrastete i krenete nekim svojim putem. Vremenom upoznajete nove ljude i divite im se. Poštujete ih. Ja sam u ovih sedamnaest godina upoznala mnogo mama djece sa poteškoćama u razvoju. I sve one i mnoge, mnoge druge koje lično ne poznajem su za mene velike žene. Hrabre, ustrajne, neumoljive u želji da pomognu svojoj djeci čak i kada su na kraju snage, kada ih ignorišu, odbijaju, kada omalovažavaju… Te žene, te mame podnose uspravno i dostojanstveno „udarce“ i lavovski se bore za svaki bolji dan svoje djece. Voljela bih, da imam priliku i mogućnost da me čuju sve mame djece sa poteškoćama, reći im da nikada ne budu same, da uvijek javno kažu da im je teško zbog nečega, da zamole za pomoć.
Uvijek, uvijek ima neko dobar na ovoj planeti ko vidi, čuje i ko će pomoći. Čak i kada misle da su očajne, na dnu, da ne vide izlaz iz situacije u kojoj su… Uvijek postoji nada da će se desiti nešto dobro. Za mene su sve mame koje imaju djecu sa poteškoćama u razvoju posebne heroine. Moćne, hrabre žene i sve do jedne su mi uzori. Od svake od njih učim nešto novo, nešto dobro, nešto što mene čini jačom da trajem svaki dan… Iz dana u dan.
Šta biste poručili svim djevojčicama koje sanjaju snove o tome šta će biti kada porastu ali u sebi nose i strah da u ovoj sredini nije moguće iste i ostvariti?
Na žalost ovo je vrijeme kada mladi većinom žele otići odavdje. Ja ih razumijem. I sama sam prije šesnaest godina zbog Zarine budućnosti shvatila da je bolje otići negdje drugo. I koliko god je Zarin život kvalitetniji u Sloveniji i ona i ja svaki trenutak kada možemo dolazimo u Tuzlu. Ona za sebe kaže da “miriše na Bosnu“. Ovdje je naš dom. Ovdje sanjamo i trudimo se ostvariti snove, ne samo maštajući o nečem lijepom što bismo željele. Mi živimo živo naše snove, radimo sve da snovi postanu stvarnost. I ništa nije nemoguće, ako pronađeš ljepotu u tome. U tom stvarnom životu. Da radiš, da se izboriš, da ostvariš. Kažu da budućnost pripada onima koji vjeruju u svoje snove. Ja samo dodam, iz našeg iskustva: da se treba boriti za svoje snove.
Neka Gordana Bojanović Sivčević bude svjetlo koje nas podsjeća da ljubav, hrabrost i neumorna borba za svoje najmilije mogu promijeniti svijet.