Ignorišući, čak ismijavajući to što je potrošačka korpa u nas u avgustu bila za 455 KM skuplja od julske i što se rast cijena roba široke potrošenje nekontrolisano nastavlja, federalni premijer Fadil Novalić se, po ko zna koji put u posljednjih 7,5 godina (?!) mandata, iskazao i kao loš poznavalac svakodnevnih potreba običnih ljudi i kao potcjenjivač naše inteligencije, tvrdeći da moramo vjerovati njegovim riječima, a ne vlastitim očima i, pogotovo, stomacima.
NE ZNAM KADA JE federalni premijer Fadil Novalić zadnji put bio u samoposluzi i kupovao svakodnevne živežne namirnice i da li uopšte ima potrebe za tim, ali ono što je – po ko zna koji put nas javno ubjeđujući u to da samo što ne živimo u medu i mlijeku, zahvaljujući najboljoj Federalnoj vladi u istoriji ove planete – u svom najnovijem scensko-populističkom nastupu izrekao, u najmanju ruku zaslužuje komentar. I to baziran na činjenici da nam je on federalni premijer već 7,5 godina (?!), da s njim u Vladi sjedi sedam ministara koji su istovremeno entitetski ili državni poslanici i da ova jadna dejtonska država vrlo uspješno funkcioniše na naopakom načelu – da građani postoje radi nje, a ne ona radi građana.
Kada nas je, dakle, opet pokušao ubijediti u to da vjerujemo njegovim riječima, a ne onome što doživimo kada odemo da kupimo ono što nam treba, Fadil Novalić je, izgleda, računao na našu bitno umanjenu ili ugroženu inteligenciju ili, pak, na to da sumnjamo u ono što nam govore naše oči i stomaci. Poredeći 2019. i ovu godinu – a u sjenci bezobraznog poskupljenja osnovnih životnih namirnica, koje se rasplamsava ove godine i, naročito, ovog ljeta – on je poskupljenje jestivog ulja i piletine za 37 posto „umekšao“ demagoškom „utjehom“ da za 100 KM danas možemo kupiti za 37 odsto manje zejtina nego prije dvije godine, ali i da je krompir jeftiniji za 40 posto i da – zamislite samo! – kupujemo 10 posto više goriva, jer je ono sada toliko jeftinije.
KADA BIH BAR NA ČAS izgubio mjeru i zanemario osnovno kućno vaspitanje, na ovu najnoviju premijersku demonstarciju arogancije, gubitka osjećaja za potrebe običnog čovjeka i odsustva veze sa stvarnošću, reagovao bih na način koji ne pristaje javnoj komunikaciji. Čuvajući se tog iskušenja, biram riječi i kažem da ova nova Novalićeva nespretnost, provokativnost i demagoško zastranjivanje, ne samo da nije prvina, koja pokazuje njegovu sklonost ka tome da potcijeni naš zdrav razum i svakodnevo iskustvo, već i to da, po svemu sudeći, ne sluša nikoga iz svog okruženja i da, jadan, misli da sve najbolje zna i da se u sve razumije.
Da nije tako, ne bi bagatelisao podatak, koji on gotovo izvrgava ruglu, da potrošačka korpa predstavlja statistički pokazatelj, koji se uvažava u svim razvijenim zemljama (uključujući i zemlje okruženja), te da činjenica o tome da je ona u nas u avgustu za čak 455 KM skuplja od julske, nije ni za ismijavanje, ni za potcjenjivanje, već – za veliku zabrinutost onoga ko ozbiljno i odgovorno obavlja javnu funkciju. Pošto Novalić, a ni društvo oko njega, ne pokazuje znake te ozbiljosti i odgovornosti, u stanju je da ustvrdi da taj pokazatelj (potrošačka korpa) nema nikakav značaj, čime je izazvao reakciju prosječno upućenih ekonomista, koji ne mogu da shvate da je tako nešto moguće izreći.
JOŠ MANJE MOGU DA razumiju, ne samo ekonomisti, da razuzdano divljanje cijena, nikome od vlasti još nije zazvučalo kao alarm koji bitno ugrožava ionako tešku socijalnu sliku i Federacije i države. Jer, ako prosječna plata, za koju Novalić tvrdi da je, uz 51.000 novozaposlenih u protekle četiri godine, 20 posto (165 KM) veća nego 2019. godine, ne može pokriti ni 40 posto potroščake korpe, a prosječna penzija ni 20 procenata, onda ili neko ne vidi dobro ili, što je vjerovatnije, misli da smo svi mi zaostali u razvoju. I onda, pogotovo, taj neko, ko je (ne)sretnim slučajem na istaknutoj javnoj funkciji, može zanemariti podatak o tome da se 80 posto prehrambenih artikala u BiH uvozi, da uvozni lobiji diktiraju i cijene i odnose, da nemamo zakonom propisane robne rezerve, iz kojih bi se na tržištu intervenisalo kada cijene podivljaju, da inspekcije otaljavaju svoj posao, da… Sve te i prateće, ne manje sumorne činjenice, poznate su i Novaliću i Vladi Federacije, ali oni ništa ne čine da obuzdaju stanje na tržištu i da već ionako socijalno i materijalno iscijeđene i ojađene građane – koliko-toliku zaštite.
Pa se zato i ima osjećaj da je vlast u poziciji jataka uvoznika, proizvođača i prometnika roba, naročito široke potrošnje, da je jedva dočekala velike poremećeje svjetskog tržišta, izazvane koronom, kako bi u cijene života i roba u nas ugradila sve mućke, šeme korupcije, muševere i lopovluke, koje u konačnici plaćaju obični smrtnici. I kojima se velikodušno na raspolaganje stavlja mogućnost da kupuju 37 posto zejtina i piletine manje,10 posto benzina više i da se – kao nekom vrstom deserta – zadovoljno počaste sa 40 posto jeftinijim krompirom.
Piše: Zlatko Dukić
