BIO JE TO JEDAN OBIČNI MAJ
Krajem maja ili svibnja, kako god hoćete, koji odlazi u nepostojanje dugo 11 mjeseci, moje digitalna pošta je osvanula sa mnoštvom nostalgičnih poruka. Čestitke za 25. maj, Dan mladosti, su bile povod. Pita me kćerka što je to Dan mladosti, ja joj objašnjavam, a ona mi se smije.
Da je bilo koja od ovih poruka osvanula na nekom portalu autor bi odmah bio zalijepljen etiketom jugo-nostalgičara, komunistom i mrzitelja svega što je hrvatsko, srpsko ili muslimansko.
Sve to – ali pojedinačno.
Hajde da se ne lažemo. Bivša država je imala mnogo veći ugled u svijetu, obrazovanje joj je bilo bolje i pošteno govoreći kralo se puno, puno manje.
Točno je da je to bila države bez političkih sloboda, dakle nedemokratska. Usudio bih se reći da poruke u mojoj digitalnoj pošti ipak nisu bile toliko jugo-nostalgične koliko su bile izraz nezadovoljstva stanjem u našim sadašnjim državama. I nikakve etikete ne mogu to sakriti.
Znate li da je, preračunato u vrijednost današnjeg novca, vanjski dug Jugoslavije iznosio negdje oko 60 milijardi dolara, a da je današnji ukupni dug svih novonastalih država 230 milijardi dolara! Istina je da su ekonomije danas veće, da je ukupni društveni proizvod daleko veći, da se moderne ekonomije zadužuju daleko više. Točno je i to da su Hrvatska i Slovenija financijski stabilnije danas nego Jugoslavija nekada. Konačno Hrvatska i Slovenija su danas dio Evropske unije, izgledi Crne Gore da će biti slijedeća članica evropske zajednice su vrlo visoki.
Zbog svega toga su poruke za Dan mladosti uglavnom i stizale iz BiH i Srbije. Nije problem u tome što se Jugoslavija raspala nego u tome kako se i zašto raspala. Problem je tu tome što je projicirana mržnja među ljudima koji su 45 godina živjeli u miru i što se promoviranje te mržnje nastavilo 40 godina nakon života u miru!
Problem je u tome što se ljudski identitet sveo na jednu, jedinu dimenziju. I to onu najmanje važnu. Problem je u tome što nas još uvijek ubjeđuju da nije važno koliko znamo, koliko smo obrazovani, da li smo lijepi ili ružni, uspješni ili neuspješni, nego kojem nacionalnom jatu pripadamo. Samo je takvo takvo reduciranje čovjeka na najmanje bitnu, na etničku dimenziju, moglo dovesti do zločina u Tuzli, kada je na taj isti Dan mladosti 1995. godine ugašen 71 mladi život na tradicionalnom mjestu okupljanja mladih. Prosjek godina stradalih u ovom zločinu je bio 24. Zar se itko tada mogao radovati na srpskoj strani rata što je dobro namjestio nišan i dobro isplanirao vrijeme kada će ispaliti granate – tačno u pet do devet kada je na Tuzlanskoj kapiji bilo najviše mladosti? I kako država koja sa pravom obilježava nacistički zločin u Kragujevcu kada je “četa đaka umrla u jednom danu” može sebi oprostiti što je pokosila najmanje dvije čete đaka u jednoj jedinoj minuti!
Prije nekoliko godina sam gledao grupu srednjoškolaca iz Srbije kako plaču u Sarajevu kad im je ispričana priča o opsadi grada. Rekli su da o tome nisu ništa znali. Nitko im nije rekao, u nijednoj školskoj knjizi nisu to pročitali, u nijednoj molitvi to nitko nije spomenuo, dok su tate i mame izabrali da zaborave.
Plakali su jer su im lagali.
Bio je to jedan obični maj ili svibanj. Kako god hoćete.
