Lifestyle

Zaljubljenost u zrelim godinama: Kako ljudi doživljavaju ljubav poslije 50.










Često kažemo da ljubav ne može da se planira i da ne podliježe pravilima. Nekima se ona dogodi kada pomisle da je nemoguće da ponovo zavole – u zrelim godinama, nakon što su već iskusili i ljepotu i gorčinu života. Kako ljudi doživljavaju ljubav poslije 50, imaju li hrabrost i snage da nekoga ponovo puste u svoj svijet i mijenjaju svakodnevne navike?

“Potreba za ljubavlju i bliskošću nije rezervisana samo za mlade, ona traje koliko i životni vijek, samo je pitanje da li je potiskujemo ili je živimo “punim plućima”, ističe za “Život plus” Stanislava Popov, prenosi CdM.

“Mada od osobe sa životnim iskustvom ne očekujemo da se zaljubi do te mjere da preuveličava pozitivne osobine partnera a ne vidi one negativne, to je, ipak, moguće. Ne treba izjednačavati zaljubljenost i ljubav, pa je ispravnije da se kaže da je i jedno i drugo moguće i nakon 50. U emocionalnom kontekstu, doživljaj ljubavi je prijatno iskustvo i nema razloga da mislimo da se mnogo razlikuje od ljubavi u mlađim godinama. Ono što može biti drugačije je bolje poznavanje sopstvenih potreba, kao i izraženija svijest o važnosti poštovanja želja druge osobe, što može da utiče na zreliji ljubavni odnos.

Kakvi su im prioriteti i čime se ljudi rukovode prilikom izbora partnera?

“Prioriteti zavise od ranijeg životnog iskustva ali i od ličnosti. Neko akcenat stavlja na povjerenje i bliskost, mogućnost zajedničkog života, neko na kvalitetno vrijeme koje ponekad može da provede sa partnerom, na njegovu pomoć i podršku. Ili na seksualno zadovoljstvo, fizički izgled… Možda sredovječni ljudi imaju veću svijest o tome šta im je važno u partnerskom odnosu i koje su im granice, ali i ovdje su mogući pogrešni kompromisi. Opravdano je očekivati da će ista osoba u različitom životnom dobu imati drugačije kriterijume za izbor partnera. Odrasle osobe često bolje poznaju sebe i jasnije im je šta žele, pa donose zrelije odluke u tom pogledu. Ali period oko 50. godine je doba u kojem se može pojaviti takozvana kriza srednjih godina. Ona se kod muškaraca može ispoljiti u potrazi za znatno mlađom partnerkom i preljubničkim, odnosno vanbračnim odnosima sa jednom ili više osoba istovremeno. Kod žena je to vrijeme menopauze koje one različito psihološki doživljavaju, ali uticaj fiziološke promjene može (ali ne mora) biti značajan za njihovu seksualnost i osjećaj sopstvene privlačnosti. Pomenute krize ne treba shvatati kao pravilo, već kao moguću pojavu u sredovječnom dobu.

Da li teže pristaju na kompromise?

“Kada ljudi u tim godinama ulaze u partnerske odnose obično su već ostvarene ličnosti, često sa brakom i potomstvom iza sebe. U emotivnu vezu se ne ulazi zbog pritiska da se zasnuje porodica ili da žena ne ostane neudata. U ovakvim slučajevima ljudi teže pristaju na kompromise jer nemaju potrebu za tim. Kompromise prave osobe koje strahuju od samoće i zbog uvjerenja da je jedino život sa nekim vrijedan življenja, što je prilično apsolutistički, a motiv za ostanak u emotivnoj vezi često samodestruktivan. Na kompromise pristaju i oni koji u partnerske odnose ne ulaze iz autentične želje i ljubavi, već su motivi druge prirode”.

Koje su prednosti ovakvih veza?

“Osnovna prednost je ono što kvalitetan partnerski odnos donosi svim parovima, pa i starijim. To su zadovoljene potrebe za prisnošću, erotsko zadovoljstvo, emocionalna razmjena, uzajamna briga, doživljaj sopstvene privlačnosti i “ekskluzivnosti” u nečijom životu, međusobna odanost i povjerenje, što su važne komponente psihološkog blagostanja. Istraživanja u psihologiji govore o boljem zdravlju i čak dužem životnom vijeku kod srednovječne i stare populacije u partnerskom odnosu. Ove rezultate ne treba shvatati tako jednostavno, jer se takođe odnose na razvijenost socijalne mreže, doživljaj svrhe sopstvenog života, kao i osjećaj neusamljenosti u širem kontekstu”.

Kakve su šanse da takve veze opstanu i da li postoji strah od eventualnog neuspjeha?

“Emotivni odnosi motivisani zrelom ljubavlju i prisnošću, u kojim partneri poštuju međusobne potrebe, kompatibilni su u organizaciji života sa zajedničkim vrijednosti i ciljevima, imaju veliku šansu da opstanu, kao i svaki takav odnos u ranijem životnom dobu. Ali nije dovoljna samo emocija, već i kognitivna odluka da to potraje. Strah da li će opstati zavisi i od kvaliteta odnosa, kriterijuma koji se uzimaju u obzir u izboru partnera, ranijeg ljubavnog iskustva, kao i od samopoštovanja i povjerenja u lične kvalitete”.

Da li se plaše osude sredine i bližnjih?

“Kada osobe starije od 50 godina traže psihološki savjet zbog ulaska u emotivnu vezu, to je češće zbog straha od osude sredine i sopstvene djece, nego zbog doživljaja odnosa kao neadekvatnog. Kao da im treba neka vrsta dozvole da se upuste u to. Njihova zabrinutost zbog osude nije bez osnova jer sredina, naročito ona primitivnija, takve veze vidi kao neadekvatne u moralnom i emocionalnom kontekstu. Odrasla djeca mogu iskazivati posesivnost i smatrati novu vezu roditelja nekom vrstom izdaje porodice i drugog roditelja, čak i ako je on preminuo. Ljubavni odnosi u starijem dobu, naročito nakon šezdesete, mogu da se tretiraju kao nešto nečisto i perverzno što kalja porodično i lično ime, a zapravo je neadekvatno i patogeno, i više šteti nego što koristi porodičnim odnosima”.

Emotivne veze u pedesetim godinama se doživljavaju kao nešto što je neumjesno i neprikladno. To naročito važi za žene.

“Riječ je o veoma osjetljivom periodu a u ekstremnijim slučajevima takvo ponašanje starijih osoba izaziva podsmijeh ili prezir sredine”, kaže psiholog i psihoterapeut.

“Međutim, suprotno uvreženom mitu mnogi ljudi izražavaju potrebu za nježnošću i prisnošću i u poznijim godinama, bez obzira na to da li su braku ili ne”.

Izvor: Oslobođenje



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button