Sve je počelo kada je dr. Adem Balić pozvao sve aktivne trkace iz Tuzle ukolilo žele da ga podrže u željenim distancama planiranog tada samo treninga od 42,2 km tj.maratona. Koliko se mogu sjetiti Adem je najavio maraton trening dva mjeseca ranije. Mnogo trkača se prijavilo kako bi podržali ideju, također i kako bi iskoristili priliku za dobar dužinski trening. Prijavila sam se i ja. U međuvremenu, saznajem tek dolaskom na start da je naš Adem maraton trening ipak registrovao kao zvaničnu trku i kao takva bila bi zapisana u istoriji kao prva zvanicna trka od 42,2 km (maraton) u Tuzli, što na kraju i jeste.
Start je oglašen u ranim jutarnjim satima na gradskom stadionu “Tušanj”. Pristižem ulaskom na stadion na prethodno zagrijavanje kad tamo zatiču me dva pozitivna iznenađenja: brojna grupa trkača i startni brojevi. Još uvijek pospana odpozdravim raju, uzmem startni broj i bašlije misleci “šta je ovo, zar nije trebo biti samo trening” i počnem ga kačati za majicu. “Ideš s nama do kraja” – “Ma idem do kraja pa šta bude” -rekoh kad me je dok smo u posljednjim sekundama iščekivali znak za polazak Nermin pitao.
Tako smo krenuli Adem, Nermin, ja i s nama jos dvadesetak trkača koji su trčali kako sam vec spomenula po željenoj kilometraži. Prvu polovinu ili prvih 21,1km Adem je odlučio da odradimo do Lipnice i nazad do stadiona. Tako je i bilo. Njih dvojica su se super držali. Trčali smo tempom koji nam je omogućavao razgovor. Čavrljali smo, zbijali šale. Radovali se pivu u cilju između ostalog.
Moji problemčići su se javili na 19.km. Nermin kaže preblijedila si, meni se povraća, crijeva se javljaju i sve to znam ali idem ja, ne stajem. Pokušam s grizom snikersa, ne bil’ šećer odradio svoje ali ne ide.. Mislim trebala sam doručkovati, ali nije mi se jelo nista Bože moj… Pred sami kraj prve polovice Adem i Nermin me ubijediše da ipak ne idem dalje. Nije nužda da se patim ako se ne osjećam dobro savjetuju mi tim riječima. Pozdravimo se, poželim im što lakše noge i tako odlučim se uhvatit prve pumpe da odem u toalet i da popijem kolu prije nego uhvatim taxi da idem kući. Obavim ja to sve na pumpi kod Robota u Moluhama… Znatizeljan radnik na pumpi upita me “a sta se to trči” rekoh “maraton, prvi Tuzlanski ikad” – iznenađeno odgovori ” aaa, pa sretno!sta je što si stala” , ma rekoh “tehnički problemi ali dobro je idem dalje i nema stajanja.” U momentu oživih i noge me krenuše nosit same. Pomislih da je kola odradila svoje i par minuta u toaletu da izvinete… Krenem ih loviti Adema i Nermina da ih iznenadim. Dođoh do stadiona-nema ih. Vratim se odakle sam došla sa sigurnošću znam da cu ih sresti mislila sam. I hocu, ali ako izdržim do kraja nedostajat će mi sigurno oko 5km ali nema veze imam ga svakako-opet mislim se jer šta drugo da radite kad trčite sami nego da mislite, pogotovo kad ste u pokušaju da istrčite maraton.
Sreli smo se kako sam i planirala i na razmaku od 100m primjetila sam osmjehe. “Dođoh sebi! Nastavljam dalje!”
Prvi Tuzlanski maraton završili su Adem i Nermin.Ušla sam u cilj zajedno s njima nakon čega nam je Jasmin Zahirović okačio medalje oko vrata kao finišerima maratona. Tokom trke prvo osjetite ono što i jeste prvo u tim trenucima to su razni bolovi koji vas sprječavaju da nastavite. Kajete se sto ste se upustili u trku, pitate se što vam je uopste potrebno da se patite; spopadnu vas demoni koji su protiv trčanja ali, ali kad završite trku imate osjećaj kao da ste se ponovo rodili, a ustvari pobijedili ste sami sebe i znate da ste iz te trke izašli jači nego što ste u nju ušli. Ovdje se ne radi samo o fizičkoj snazi, psiha je ta koja vas vodi do sljedećeg kilometra.
Cilj, osmijeh koji govori vise od hiljadu riječi i pivo za oporavak!
Džana Avdić
