Kolumne

NA RUBU PAMETI: Za bogatu riznicu umjetničkih djela NESIMA TAHIROVIĆA u Tuzli – NEMA MJESTA




Nakon prošlonedjeljne posjete likovnom umjetniku Nesimu Tahiroviću u „njegovom“ ateljeu u Solini dugo sam se „lomila“ – šta napisati. Na jednoj strani slika Nesima, stanovnika svijeta, stalnog i rado viđenog gosta Redakcije,  ugašenog Fronta slobode, prije dvije i tri decenije… I  uvijek sa  savijenim novinama ispod ruke i cigaretom u drugoj. Kao da mi u glavi još odzavanja njegovo veselo „merhaba, dobar dan radni narode…!“. I njegov u ono doba avangardni pristup likovnoj umjetnosti. Koliko se samo pisalo o tome, pa Galeriji međunarodnog portreta, pa svim onim poznatim likovima iz svijeta umjetnosti koji su rado dolazili među nas.

Za razliku od toga i sa ovim vremenskim odmakom  preda mnom je jedan novi Nesim, i dalje građanin i stanovnik svijeta, likovni umjetnik, već u osmoj deceniji, čovjek  plodne umjetničke karijere, koji se ovih dana iako shrvan bolešću, suočava sa bizarnom i trivijalnom činjenicom da za njega u Tuzli nema, za sada, mjesta za atelje. Za trenutak samo zamislite koju agoniju prolazi uz pitanje – Gdje smjestiti više od  četiri hilljade svojih radova? U kući na Golom brijegu gdje stanuje nema dovoljno mjesta.

Kako je uopšte došlo do ove situacije? Istine radi treba reći da je još za života rahmetli direktora UKC-a Tuzla Nedreta Mujkanovića, Nesim je dobio atelje  u Solini. Tek poslije, tu će se adaptirati druga zgrada za Psihijatrijsku  bolnicu. Nesim u šali kaže:  „Ja sam tu došao prije bolnice“! Elem, dogovor je bio (uz ugovor)  da Tahirović svojim djelima opremi administrativnu zgradu UKC-a na Gradini, a  za uzvrat dobiva i atelje i skladište. Ali umjetnički duh Nesimu nije mu dao mira, pa je prostor i park oko ateljea  oplemenio raznim instalacijama, koje danas ili propadaju ili su pokradene.

Posljednji Ugovor sa UKC-om potpisao je 01.04.2010. godine ( br. 1-74/10 ) sa bivšim direktorom  dr. Elmirom Čičkušićem, koji je istekao 2013. godine. Novi direktor Nešet Hotić ga nije produžio. Bezuspješni su bili svi pokušaji da s njim stupe u kontakt. Očito za Hotića ništa nije značilo dugogodišnje prijateljevanje sa Tahirovićima!? Jedina koja je kontaktirala sa bračnim parom Tahirović – Mirom i Nesimom, bila je medicinska direktorica Fahrija Skokić koja je pokazala izuzetno strpljenje i razumijevanje, ali novi  ugovor nije potpisan. Deložacija je skoro gotova stvar, jer je stiglo zvanično rješenje da se mora iseliti početkom februara.  Još samo treba da policija s nalogom pokuca na vrata. I pored svega Tahirovići smatraju  da UKC nije dužan, rješavati Nesimov problem, što ne znači da su drugačije promišljali, Nesim je i dalje mogao imati mjesta i kod njih. Da li će zaduvati neki novi  vjetrovi razumijevanja nakon smjene na vrhu akademske zajednice u Tuzli. Ko zna?

I kao i obično postavlja se ono čuveno pitanje  – zašto????

 

Djelimično odgovor može glasiti i ovako: jer ne pripada grupi „dvorskih umjetnika“ koji imaju snishodljiv i poltronski  odnos prema vladarima  ovog grada; kojima ništa ne znači ni činjenica da iza ovog plodnog umjetnika stoji  šezdesetak samostalnih i više od stotinu zajedničkih izložbi u zemlji i inostranstvu… Da je dobitnik  više nagrada za slikarstvo i scenografiju.  Da njegovi radovi danas mjesto imaju u muzejima  i galerijama i brojnim privatnim zbirkama, najčešće u inostranstvu.  Da i pored teške bolesti i dalje stvara i ne gubi nadu da će jednog dana u nekom budućem životu ovaj grad i njegovi  ljudi znati cijeniti  i njegovu umjetnost.

Odgovor da Psihijatrijskoj bolnici ovaj prostor treba da bi „širila svoje kapacitete“ samo  je djelimično tačan i prozaičan. I dio je opšteg scenarija toliko puta viđenog pod nazivom „opći interes“, ma šta pod time ko podrazumijevao.

A u šemu  „općeg interesa “ teško da možete ukalupiti  čovjeka  poput Nesima Tahirovića  koji je uvijek  bio  bez dlake na jeziku, koji se ne libi reći u lice ono što misli.  Zato  i jeste u nemilost tuzlanske vlasti, koja teško može da mu  oprosti  njegovu poznatu misao da „onog trenutka kada vidim da je vlast počela cijeniti svoje umjetnike pisce, glumce i uopće ljude koji nešto znače za kulturni  identitet ove zemlje, znat ću da smo krenuli naprijed…

I danas Tahirović, umjetnik  tvrdi da je bogohulno ovo što su uradili Tuzli:

– Porušili su sve što je svjedočilo njeno postojanje. Došli su glave i zgradi stare biblioteke. Uništavaju redom biljege prošlosti. Hoće da naprave kako Tuzla počinje s njihovim mandatom. A nekad je to bio gospodski grad…sa  pozorištem, baletom, svojim kinima, Tuzla je imala  tradiciju festivala. Međunarodna galerija portreta u svoje vrijeme okupljala je najveća jugoslovenska, a nerijetko i svjetska slikarska imena, INTERBIFEP je bio regionalni događaj, zbog kojeg se maksuz dolazilo u Tuzlu, a danas u toj galeriji se prave trećerazredna sijela. Ponosili smo se svojim sportskim klubovima kojih danas nema nigdje… Rat jeste rušio Tuzlu, ali 20 godina iza rata to rušenje nije prestalo. Vođe sve žele svesti ispod svoje mjere, što, u njihovom slučaju, podrazumijeva vađenje urbane utrobe grada.

Zvuči nevjerovatno ali je istinito da je Tahirović svoju  retrospektivnu izložba povodom 40 godina rada imao u Sarajevu koja je  odatle krenula u najveće domaće i regionalne centre, a ne u Tuzli:

–  I moja, kao i sudbina svih Tuzlaka koji su držali do sebe, koji su imali svoj stav i svojim radom i djelima zadužili ovaj grad je ista. Većina ih je otišla, ali ja neću da idem, hoću da ovdje živim i da budem upamćen. Ne mogu nekakvi gradski birokrati koje je partijski vjetar dopuhao do visokih fotelja  umanjiti moje djelo. Takvi kako su došli, tako će i otići. Ali  država  mora imati sluha za umjetnike i umjetnost  i za kulturni identitet ove zemlje.

Sva ova  zbivanja samo nas još više uvjeravaju kako se obistinjuju riječi našeg nobelovca Ive Andrića kako uvijek dolaze ta neka vremena kada pamet zaćuti, a… Dovršite sami!

 

 

Piše: Biljana S.Tomić



Možda će Vas zanimati i:

Provjerite također
Close
Back to top button