Više se, fakat, umorih od ovih „crtica“… ali idemo dalje, borba ne posustaje…
Helem, dana 16. 17. 18. januara, održaše se i intervjui širom škola TK po Konkursu raspisanom 30.12. 2016. (o čemu sam već pisao u tekstu „ …neću da budem Švabo u dotiranom filmu“). Kako napisah, tako mi se i ostvari. Pošto Ministarstvo ustvrdi ( Ministarstvo obrazovanja…“ istraživanja ruda i gubljenja vremena“ – jer nema blage veze sa samim nazivom pod kojim se predstavlja) da sam „pola borac“ a pola nisam, sad me s „pola“ spustiše na jednu trećinu. Kako? Jednostavno. Našla se dobra moja kolegica, koja ima cijelih 14 časova negdje blizu ( nedostaje joj pet do norme), da uzme i mojih tri! Da pojasnim: naime, po avgustovskom Konkursu, dobio sam šest časova; kada je škola u kojoj radim naknadno upisala još jedno odjeljenje, dobrom voljom direktora ( kojeg pozdravljam i koji je fakat fer) dobio sam „na saglasnost“ još tri, do „Zimskog konkursa“. Međutim, pošto sam pola borca, i više nisam konkurentan, onda je kolegica „zameračila“ i uzela sebi još tri časa. Ok. To što kolegica nije solidarna ( objasnio sam u tekstu „Crtice iz zbornice“) nije ni bitno, bitan je ukakani ( čitaj – usrani) sistem koji je dozvolio takvu vrstu „mešetarenja“ sa iznimno ozbiljnim stvarima.
Zašto ozbiljnim? Ta tri famozna časa, jedno je odjeljenje u školi. I to u školi „na glasu“. Odjeljenje, s kojim sam počeo studiozno raditi ( onako kako treba i pristoji). Odjeljenje, u kojemu su učenici ,kada sam im najavio mogući moj odlazak, iskreno negodovali. Ma, i da nisu, i da im je svejedno, i da sam ja „kanta“ od profesora – ko misli na djecu, učenike, što na polugodištu , moraju mijenjati predavače….?
Dakle, da rezimiram prvi pasus, i informiram čitatelje, više nisam ni „polovina“ sad sam trećina… a učenike (zbog kojih profesionalno postojimo!) – ko pita za bilo što…
Kolegijalnost se pokazala u onom starom maniru – „ samo nek’ je meni dobro…“ Po tom istom šablonu i sve one , nazovi „grupe“ po Fejsbuku – pokazale su pravo lice…( stari Tuzlaci rekli bi – „seljačka politika“).
Branimir Štulić, u kontekstu toga bi rekao: „Lutke od krvi, bez trunke ideje….“
No, da se vratim na aktuelne , FORMALNE intervjue:
U nekoliko škola, nadobudni mladići ( cirka 15 godina mlađi od mene) postavljaju mi pitanja o pedagoškoj praksi??? Nisu svjesni, da bih trebao SIPI prijaviti njihovo prisustvo tu uopće, jer kojim to modulom zapošljavanja, kolega koji je deset godina diplomirao poslije mene, može raditi „za stalno???“
Ili,kako se usudi direktorica koja izgovara „zatvoreno A“ postavljati mi, bilo kakva pitanja? Meni, profesoru maternjeg nam jezika koji sam kod profesorice Naile Valjevac fonetiku položio, i još negodovati na moje odgovore?
A tek, kako se nekome „može“ da iz Tojšića, gdje je radila, uvažena gospođa , „sporazumnim“ ( naravno – partijskim) prijelazom , izabere mjesto gdje će raditi ( Tuzla), a nekoga (mene) izbaci na Biro ( uz amin jaranice-direktorice), bez trunke savjesti… ( o tome još, u narednom tekstu).
Morao sam se nakon svega zapitati, pogledati duboko u samoga sebe, i izreći logično pitanje – gdje sam ja to pogriješio? Šta sam uradio, pa da nakon 13 godina još nemam posla „za stalno“, u struci koju volim i u kojoj cijeli život jedino i želim raditi? U državi, za koju sam mladost ODRATOVAO a ne proživio , kao u nekim normalnim državama….Znači, usrani SISTEM me tjera – u NORMALNE države, jer znam – DA NISAM POGRIJEŠIO NI PROFESIONALNO NI LJUDSKI!
Onda, spustim „loptu na zemlju“, zapalim cigaru, pa se sjetim merhameta našeg naroda, kojega nema nigdje na planeti, samo je potisnut, leži i čuči negdje u ćošku aktuelne politike ( koja će, najvjerovatnije , nažalost, revolucijom iz arterija morati otići u zaborav historije).
Tako, na intervjuu za OŠ „Vukovije“ uočim nepravilnost u bodovanju ( intervju se obavljao u OŠ „Kalesija“), pa da bih uložio prigovor, moradoh otići u matičnu školu , neplanirano ( Vukovije). Snijeg zapadao. Veje. Brisači na vjetrobranu škripe. Uslovi za vožnju gadni, staro auto… Nekako, dokotrljam se do škole, snijeg zavejao ulaz u školu, škola prazna, naizgled. Ulazim, nigdje nikoga. Obilazim prizemlje, nazivam pozdrave –tišina. Penjem se na sprat, vidim kancelarija – „sekretar“. Kucam –zaključano. Iz druge kancelarije, čujem glasove. Kucam i ulazim…. U kancelariji, trojica. Piju kafu. Vidim, radnici, ložači. Gledaju u mene, kao u čudu ( već je oko 14 sati). Pitam: „Oprostite na smetnji, trebao bih do sekretara škole“. „Nema sekretara, otišla kući. Šta si treb'o?“ Odgovara jedan od njih, komotnije odjeven. „Prigovor da uložim, komisija pogriješila“, odgovorih zazivajući sabur od svega što mi se događa konkursnim procedurama…. „Haj'te vas dvojica. Uđi jarane, sjedi. Kakav prigovor?“ „Komisija pogriješila“, ponavljam, „ako možete, da mi date list papira, nemam uz sebe…“
Helem, kroz priču, kad je Avdo čuo da sam bio borac, ponudi mi i kafu, i svoju stolicu, i papir i olovku, i otključa sekretarovu kancelariju, i uze Knjigu protokola i zavede prigovor… I sve me tješi – „Ma, biće to sve dobro, drug moj..“. Ljudina od čovjeka, Avdo Bečirović, finansijski referent u OŠ „Vukovije“.
Ne spominjem ljude poimenice ( bar ne još, biće i toga). Uglavnom, jer pišem o negativnim stvarima. Oni „negativci“ sami se prepoznaju. Valja im zaspati. Avdu, „s merakom“ spominjem, ovako , JAVNO, po dobrom.
Kao što ću javno spomenuti i direktora u OŠ „SAPNA“, ( ne znam mu ime) koji mi na intervjuu reče: „Otkud ti iz Tuzle, ‘vamo da dođeš“, pa kad je čuo sve o meni, reče – „Vala, sramota je Tuzle, što ti nisi „za stalno“ zaposlen…“ Retorička konstatacija ( PODJEBAVANJE) .Nije mi lik pozitivan i ne spominjem ga „po dobrom“, ma kako mi neki zamjerili. Više se ne osvrćem na zamjerke, no pišem kako fakat jeste.
Kako god, pisac ovog teksta „ispuši“ „Zimski konkurs“. Kao i mnoge do sada. Sve one „kreature“ od profesionalaca , prepoznaše se u prethodna moja dva teksta. Zato i pišem.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!
