Jučer nisam ništa htjela pisati. Dala sam svoje mišljenje (kao da je nekog i briga) citirajući Dinu Merlina, Đorđe Balaševića i Natašu Grujić, pomno prateći bombardovanje o suđenju od strane svih medijskih portala.
Nisam kompetentna pričati o ratu, obzirom da sam rođena 1994., a Dejtonski mirovni sporazum potpisan 1995., ali svjedok sam propalosti društva, mržnje, nacionalizma, siromaštva, boli, koji se odrazi par godina kasnije. Ako ništa, znam da imam samo jednu sliku iz sredine 1995., napravljenu od strane nekog čovjeka.
Nosila sam majicu par brojeva veću i neke pantalonice, također par brojeva veće. Ali…imala sam lakovane crne cipelice na stopalima. Vjerovatno je to sve mama dobila u humanitarnoj pomoći. Moja mama nije imala mlijeka, kako će ga imati kad se nije imalo šta ni jesti. Jela sam neku hranu, također, dobijanu iz humanitarne. Dobro sam i ispala na koncu.
Dok sam ležala u mom krevetiću ili nečijem, granata je pala sasvim blizu te sobe. Mama je trčala negledajući ni na šta i pala je na koljena kada je vidjela da sam živa i da plačem. Tad joj oduzeto deset godina života. Ja sam imala, eto, sreću, pa nisam nikog izgubila, uključujući i svoj život, ali šta je sa djecom Srebrenice? Šta je danas sa njihovim psihama i emocijama?
Nezadovoljna sam presudom. Ljudski životi vrijede više. Nekom je ubijen otac, momak, muž, brat. Ubijene ljubavi! Krivac je optužen. Nisu to počinili svi ljudi koji su iz Srbije, koji su pravoslavci.
Ruku na srce imam odlične drugare Aleksandar Vukotic, Tihomir Skara, Bojana Mitrović, Katarina Milojkovic Katy. Nema zla u njima. Mladi smo. Nemojmo pustiti da nas nacionalizam pojede. Ne birajte ljubav i drugarstvo po imenu nego po ljubavi i drugarstvu.
Budimo mi promjena u svijetu. Mijenjajmo ga i popravljajmo našim malim, ali srčanim doprinosima, da mlađim generacijama, našoj djeci bude bolje.
Da se igraju, ljube, smiju, uče i sa Natašaom, Ivanom, Muhamedom, Anom, Vesnom, Aminom. Da imena samo predsatvljaju ono kako će unijeti nečiji broj u imenik svog mobitela, kako bi ga zvao na kafu, u šetnju. Budimo ljudi.
Gradimo uspomene zajedno. Budimo veći, pametniji i zdraviji od šupljoglavske politike koju svi zagovaraju.
Svi su oni povezani i dobro plaćeni. Budimo bolji!
Piše: Amra Deliomerović
