Sve standardno, sve kako smo navikli, sve kako je bilo „nekada prije“ – lepršave pahuljice padaju s nebesa na krovove pod kojima spavaju dobri stanovnici jedne male zemlje na Prdovitom Balkanu, poznate pod nazivom Bosna i Hercegovina (sa sve Entitetom i Distriktom – malo li je bilo samo BiH), Federacija Bosne i Hercegovine, Tuzlanski kanton, Grad Tuzla. Spava predsjedništvo i Sebija, spavaju gradski oci, sva njiihova rodbina i sva administracija (ko bi se bakt'o velikim slovima u ovoj rečenici). Rudari rade, radio Kameleon svira, Komunalci su neobično slabo preneraženi količinom snježnih padavina, pa čak mi više ne izgledaju ni iznenađeno, a pahulje padaju… padaju… padaju…. I samo one padaju… „Oni“ – nikad ne padaju… Otporni na sve vremenske nepogode i sve katastrofe. Istina, ko je još budala da pada sam od sebe – nama je svakako dobro, a ako nam je dobro – onda, ništa.
Kao i nekada prije, kada su se krale gajbe iza Pivnice da se naprave male skije, sličuge ili sanke, kako god da smo ih zvali, shodno nazivima naslijeđenima iz djetinjstva naših roditelja, djeca se raduju i ne mogu da dočekaju sutrašnje jutro da idu na sankanje. Nekim čudom, ove godine snijeg pade za zimski raspust – veselje se širi na sve strane i sreći kraja nema… Nama je stvarno, baš nestvarno malo, potrebno da budemo sretan narod.Neko će ujutro brže-bolje obuti nove nepromočive čizmice što je kupila tetka u ŠveCkoj, neko će one od prošle godine što ubiše u nožne prste, al’ gotovo je sad, nekom mati neće dati da se ne prehladi, a svakako idu u subotu u Austriju na skijanje, neko će najlone u najdeblje cipele, ali nema veze – prsti se ionako slede ko ledenice, pa na kraju svi jedva čekaju da se noge ugriju. Lijepi su ti dani zimskog raspusta. Gledam maloprije na nekom portalu Goražde sinoć u 22.00 sata – sva djeca su na ulicama i sankaju se. Tegle oni one sanke, nema gdje ih nema, šarenilo na ulicama – sve veselo i razdragano… Petak u Tuzli će osvanuti pod snijegom, a naša djeca rumenih obraza ima da lete na sankama raznih boja, kvaliteta i veličine niz Banju, između Kula F i G…. Za stanovnike Kule, Brda, Crvenih Njiva, Ši Sela, Ilinčice… preporučujem neki kredit za izgradnju bob-staze, jer lično duboko vjerujem da im je bob jedino odgovarajuće prevozno sredstvo.Niz Kaldrmu se malo koje dijete usuđuje, a malo je i dobrih „vozača sanki“ – vještina je to koja je izumrla jer, dragi moji i drage moje, od sankanja ionako nema više ništa – svakako smo, kako god okreneš – nasankani.
P.S.
Nego, sve hoću da vas pitam – misliiim, nisam zlopamtilo, ali sjećate li se vi one čuvene humoristične izjave jednog tuzlanskog gradonačelnika, one godine kada se broj pacijenata na ortopediji povećao za 200% i kada su na tuzlanskim ulicama bili debeli slojevi leda, pa ga priupitaše zašto se ne čiste tuzlanske ulice, a on odgovori da nema nikakvog smisla trošiti novac na to, jer će se snijeg u proljeće svakako otopiti sam….
Živi mi i zdravi bili i uzbrdo brzi cijelu 2017. godinu, čuvajte se i pazite da vam, sa snijegom, ne padne i komad dimnjaka, fasade ili nečijeg balkona na glavu… Toliko nam otvrdli nisu još ni srca, ni glave J
Alma Omeragić – Lepa
