Ažurnost s kojom se nova vlast TK bacila na prekopavanje kadrovske politike i političko usmjeravanje biranih kadrova, izaziva neželjene plodove naročito u obrazovanju, u koje se, doduše, politika uvijek miješala – u prošlom sistemu, takođe – ali ovaj sistem stranačku podobnost i poslušnost stavlja ispred onoga što je nekad bilo najvažnije – stručnosti, znanja, ugleda i autoriteta.
VRLO VJEROVATNO TO NIJE jedini takav slučaj, ali on je dospio u javnost i, naravno, nazvan pravim imenom: grupa svršenih osnovaca, dakle maturanata, škole u Dobarovcima kod Gračanice, ima problem sa upisom u željene srednje škole, zato što je – zbog nedavne „sječe knezova“ kroz smjenu direktora svih osnovnih i srednjih škola Tuzlanskog kantona – ta škola još bez novog direktora, pa djeci nema ko da potpiše diplome. Mediji su se dočepali te ilustracije stanja, izazvanog riješenošću nove vlasti u TK-u da joj prioritet bude kadrovska politiku i „osvježavanje“ čelnih ljudi, i to ne samo u školama.
Uz to što je povod za osvrt na to opredjeljenje aktuelne TK-vlasti, slučaj sa svršenim osnovcima, dobarovačkim i ostalim, može zgodno poslužiti kao prostor za razmišljanje o onome što politika, ima tome dobre tri decenije, radi u obrazovanju i u školama.To šta i kako radi, odavno je smješteno tamo gdje je jedino potrebno – u nerazumljivu, dobro izopačenu i katkad posve nesuvislu političku umiješanost, kontrolu i diktat, usklađen s vladajućom politikom, što djecu pretvara u alat za ostvarivanje stranačko-političkih ciljeva. Uključujući i one najrigidnije, najmračnije i najopasnije – nacionalističke.
TUZLANSKI KANTON, ISTINU GOVOREĆI, ima sreću da je ostao pošteđen izopačenja, zastranjivanja i deformacija, kojima kipti obrazovni sistem ove jadne zemlje. U prvom redu, to se odnosi na rasističko-nacionalistički model „dvije škole pod jednim krovom“, pa na odavno ustanovljen idiotski koncept „nacionalne grupe predmeta“ (u kome i jedna matematika i hemija, recimo, ne izgledaju isto u školama kojih su se dokopale naciokrate), u učenju po udžbenicima proizvedenim u susjednoj Hrvatskoj ili komšijskoj Srbiji, koji djeci zarana u mozgove planski usađuju pripadnost narodu, iz čije „matice“ su došli udžbenici, a ne zemlji u kojoj žive i koja im je domovina… Kad se tome doda nepostojanje državnog zavoda za izdavanje udžbenika i jedinstvenih nastavnih programa, ni zajedničkih predmeta, kada se zna da djeca uče po tri nacionalna programa, da im se sistemaski u svijest ubrizgavaju razlike od drugih i drugačijih, eto nam bogatog ulova nacionalističke magle i pripreme uslova za mrak, koji počiva na sakato obrazovanim i vaspitanim generacijama.
Iako se zna da je sve to naopak i poguban rezultat politike, koja je u svoje ralje uzela škole, ipak se nikad ozbiljnije, a pogotovo ne jednoglasno i s konsenzusom, nije sjelo i razgovaralo tome kako da se – u ime budućosti sve djece, potomaka svih nas – bar pokuša uljuditi, uozbiljiti i u civilizacijski okvir dovesti ono što je tako osjetjiva, važna i vrijedna djelatnost, kakvo je obrazovanje u svakoj normalnoj i uređenoj zemlji. Uz nikakve izglede za to da aktulna, klero-klepto-naciokratska vlast ovo stanje ikad izmijeni, škole tapkaju u mjestu, s vremena na vrijeme očekujući – i dočekavši – novi politički šamar, najčešće kroz vođstva (direktore i školske odbore) škola i kroz političko oblikovanje onoga što ona rade u „proizvodnji“ novih generacija.
U TOJ MAGLI SAGLEDANO, ako je to ikako moguće u magli, stanje u koje smo – vraćam se povodu – došli smjenom direktora škola u TK-u, tukne, s jedne strane, na opaku solidarnost vlasti s onima koji su odavno obrazovanje unakaradili i unazadili, pretvorivši ga u lovačke trofeje borbe za stranačko-politički interes, a s druge bazdi na uvjerenje da se ovom oblasti i njenom delikatnošću bave i ljudi koji tome nisu dorasli. Indirektno, to nam je potkraj prošle sedmice potvrdila Vlada TK, kada je na 18. vanrednoj sjednici razmatrala prijedloge dva zakona – o osnovnom i o srednjem obrazovanju i odlučila da se, do izbora novih direktora, riješi problem potpisivanja diploma svršenih osnovaca. Nije nam javljeno kako će se to učiniti, ali bar je Vlada shvatila problem i reagovala odgovorno i u korist djece.
A kada se, u razgovoru ovoj temi, obavezno jave i oni koji se upuste u bezumnu odbranu političkog uticaja i zagađivanja školstva, pa alibi traže u tvrdnji o tome da je i u prošlom, mrskom i obilno satanizovanom sistemu, politika miješala prste u školstvo, odgovor mora biti jasan i uvijek spreman: da, tačno, politika je to učinila, ali na način da su školama rukovodili stručni, iskusni, potvrđeni i ugledi prosvjetari, kojima stranačka pripadnost (jedinoj ondašnjoj partiji), nije bila ni presudna, ni odlučujuića. Za razliku od sadašnjih prilika, kad je to glavni uslov, a sve ostalo je sporedno ili posve nevažno.
Piše: Zlatko Dukić
