Uz današnji Dan rudara BiH i 100. godišnjicu početka Husinske bune, uz sjećanje i poštovanje tog legendarnog događaja u borbi za ljudska i radnička prava, ide i poređenje onog i ovog vremena, ondašnjeg i današnjeg položaja rudara i radnika uopšte, što se – suma sumarum – svodi na to da im sada nije bolje, naprotiv…
UZ RIZIK OD TOGA DA BUDEM proglašen jeretikom, kolumnu počinjem uvjeren u to da – uz neuporedivost istorijskih i društvenih prilika, nivoa razvoja, tehnološkog napretka civilizacije. – položaj rudara i radnika uopšte, nije otišao naročito daleko. Radnik je opet najamnik privatnika i države, i danas zavisi od vlasnika i njegovog robovlasničkog raspoloženja, radnik nije siguran koliko dugo će raditi i kada će se gazdi ćefnuti da ga otpusti, zaštita radničkih i ljudskih prava je mislena imenica, sindikat je nejedinstven, nemoćan ili poltronski sklon vlasti, nema političke snage (partije), idejnog vođe, na koga bi se radnici mogli osloniti…
Isto, samo malo drukčije, ne i bolje, u odnosu na decembar 1920. i vrijeme Husinske bune. Kada je – ukratko podsjećam –izraubovanim rudarima prekipjelo, jer je sredinom te godine u Kraljevini SHS došlo do poskupljenja životnih troškova u prosjeku za 60 odsto i kada je vlast dobila zahtjev Sindikata rudarskih radnika da se s tim usklade kolektivni ugovori i poboljšaju uslovi rada u rudnicima. Rudari su odbili sići u jame Krekinih rudnika, u štrajk je stupilo oko 7.000 rudara u BiH, a vlast je to nazvala subverzijom, jer su štrajkovi bili zabranjeni. Poslala je žandare na goloruke rudare. Iz stanova u radničkoj koloni u Kreki je izbačeno oko 300 ljudi, mahom rudara Slovenaca i njihovih porodica. Izrazivši tradicionalnu rudarsku solidarnost, rudari su iz sela Orašje, Breze, Morančani i Husino su ih volovskim kolima prevezli svojim kućama. Otpor rudara se pretvorio u oružani sukob. Poginuo je jedan žandar. Vlast je pobjesnila zbog rudarske upornosti, pa je digla vojsku.
NAKON SEDAM DANA, 28. decembra 1920., buna je ugušena. Poginulo je sedam rudara, oko 50 njih i seljaka je ranjeno. Uhapšeno je više od 400 rudara i ostalih učesnika bune. Optuženo ih je 350, a u zatvoru su, od mučenja i batinanja, podlegla 32 rudara. U februaru 1922., okončan je sudski proces u Tuzli. Na dugogodišnju robiju je osuđeno 11 rudara, deset ih je kažnjeno zatvorom od 10 do 15 mjeseci, a Jure Kerošević, optužen za ubistvo žandara, na smrt vješanjem. Domaća i evropska demokratska, slobodljubiva javnost, uz učešće Miroslava Krleže, Đure Đakovića i drugih uglednih ličnosti, reaguje burno, pa je Keroševiću kazna ublažena na 20 godina robije, od čega je u Zenici odležao 17,5 godina.
Režimske glavonje su mislile da su tako riješili problem. Prevarile su se, naravno. Kao što su se prevarili uvođenjem Obznane, krajem 1920. i zabranom Komunističke partije, te donošenjem Zakona o zaštiti države, sredinom 1921. i zabranom političkih partija. Jer, to nije ubilo ni otpor, ni odvažnost i riješenost, a još manje solidarnost radnika, rudara posebno. Što će potrajati sve do kraja tog režima i do okupacije i sramne kapitulacije zemlje u aprilu1941. godine.
OVA KRATKA PRIČA O HUSINSKOJ BUNI, po inerciji se – na njenu 100. godišnjicu – vezuje za današnje prilike. I rađa pitanje: gdje su, šta su, koliko su obespravljeni, opljačkani, osiromašeni i poniženi radnici? Odgovor zna svako ko je iole informisan o vremenu i (ne)prilikama u kojima živimo. Kad je riječ o rudarima, koji danas obilježavaju svoj praznik, priča ne samo da se ne razlikuje bitno od ondašnje, bar kad je o uslovima rada i društvenoj poziciji riječ. Ona se zaoštrava i zaslužuje pažnju zato što su rudari, nakon „ukidanja“ radničke klase, možda za nijansu povoljnijem položaju, kada je o sigurnosti riječ. Pozicija ostalih radnika, poslije pljačkaške privatizacije, siledžijske tranzicije i naciokratske podjele svega i upropaštavanja industrije, privrede, ekonomije – tjera samo na razmišljanje, gorčinu i muku.
I pokazuje da nam ni čitav vijek nije dovoljan za to da se dođe na „zelenu granu“ ili, tačnije, da se očuva ono što smo imali, a što nam je nacional-šovenska „demokratija“ do kosti oglodala. I ostavila sramne potpise na upropaštenim fabrikama – u Tuzli na mjestima, na kojima su nekad bili „Guming“, HAK-a, TTU i Livnica čelika, na jedva spašenoj „Diti“, iscijeđenoj „Aidi“, izbrisanom „Borcu“ u Banovićima, „Fortuni“ u Gračanici… Umjesto bune ili generalnog štrajka protiv lopova, razbojnika, nitkova i baraba, jer nema ni sindikalne, ni političke snage koja bi to povela, obespravljenim i opljačkanim radnicima ostaje da se, dok jedva preživljavaju, sa sjetom vraćaju u neka druga, teška, a slavna vremena. U vrijeme Husinske bune, recimo, koju s poštovanjem i ponosom valja pominjati. Uz gorku istinu da Husina i danas ima (uz sve više praznih kuća i sve manje Husinjana), ali bune – ni u tragovima.
Piše: Zlatko Dukić
