AMERI IDU DALJE, BOSNA JE POBJEDNIK
Tako je to bilo u utorak, prije utakmice. Moj zubar ujutro u dresu Kerima Alajbegovića, pomaže mu sestra u dresu Tarika Muharemovića, dijete kaže da mu uzor više nije vratar Belgije nego Nikola Vasilj. Vozač tramvaja u dresu Jove Lukića, na autobusima umjesto brojeva se usidrila imena nogometaša, u samousluzi kava upakovana u zastavu BiH, na zgradi ambasade Srbije “svezale” se zastave dvije države. Svi kafići rade do jutra, netko iz vlade govori “dođite na posao kad se probudite”. Moja prijateljica proklinje dan kad su kupili veliki televizor pa sad “jedva čeka da ovo ludilo prestane” jer stalno nešto kuha i reže meze za raju.
Sklonili se mrzitelji u mišje rupe, mediji ne pune stranice njihovim izjavama. Sad se bolje prodaje nešto drugo.
Bosnu i Hercegovinu su tog utorka i onim danima ranije branila jednaestorica momaka. Roditelji su im preživjeli opsade, pobjegli od zločina, počinjali od nule u izbjeglištvu – ali su nas podsjetili da je posve normalno da imaju drugačija imena, drugačije porijeklo, da je to nevažno kad igraju zajedno. Vratili su to što je normalno u život. Njih 11 je istrčalo, kako napiše moj kolega “kontru dugu 30 godina”.
Bosna i Hercegovina se tih tih dana preselila iz života u bajku. I bila je sretna. Prvi put nakon objave da je rat završen!
Kakav je to poraz politike koja vlada ovom državom!
Nogomet je oduvijek kod nas bio politika. I kad se grlilo i plakalo u Splitu na utakmici Hajduka i Zvezde kad je umro Tito, i kad su to na stadionima zamjenili dirigirana mržnja i šovinizam i danas kad ona jedanaestorica trče u Americi dok publika i tamo i ovdje pjeva Halidove pjesme.
Malo čovjeku treba da bude sretan, da mu se budućnost odslika u ružičastom i da zaboravi da je Sarajevo puno žutih tabli na zgradama na kojima piše – urušava se fasada i da neki u drugom entitetu glume da nema svjetskog nogometnog prvenstva pa krijući provjere da li su pobjedili “naši”.
Rano ujutro u srijedu – nisu. I ne treba žaliti. Amerika ide dalje ali BIH je pobjednik.
Kad sam u srijedu ujutro izašao napolje na jutarnju šetnju, da vidim kako grad “diže”, vidim da ne “diše”. Spava.
Imam utisak kao da je noć prije bio doček Nove Godine.
I bio je.
Uskoro će iz mišjih rupa “hrabro”, cerekajući se, izaći mrzitelji. Oni su jedni drugima najdraži. Njihovo vrijeme dolazi, u desetom mjesecu su izbori.
Bosna i Hercegovina će se, sat ili dva kasnije probuditi iz bajke.
