Šta radimo kad vidimo da smo ‘zabrljali’?
Ili zgužvamo i bacimo, ili se ‘pokrijemo ušima’!
“Svako griješi, ali samo luđak ustrajava u grešci.” ~ Ciceron
Nisam pristalica zahebancije sa (i u) ozbiljnim (kriznim) situacijama. Ne zato što što nemam smisla za humor (dal’ uopšte ima takvih Bosanaca), nego hem je neprimjereno, hem dekoncentriše i smeta iznalaženju rješenja krize. Zato i neke eventualno ‘humoristične’ dijelove tekstova koje čitate shvatite isključivo kao ilustracije ili poente, a ne kao izvor razonode! Da budem precizan, za ovaj tekst mi je potrebna slijedeća ilustracija (jer sam zadnju deceniju prošlog milenija bio informatičar): Krajem devedesetih, negdje na Karauli pokvari se auto i neće da upali. U autu osim vozača putuje jedan ekonomista, jedan inžinjer i jedan informatičar. Vozač vergla, vergla – neće da upali. Ekonomista pita ‘Da nije nestalo benzina’?, vozač kaže ‘Nasuo’. Inžinjer pita ‘Da nije akumulator’? Vozač kaže ‘Nov’. Na to će informatičar: „Hajmo sad svi izać’, pa ponovo uć’!“. Elem nejse, krajem devedesetih, zbog ograničenih tehnoloških mogućnosti kompjutera, često se dešavalo da on jednostavno ‘zakuje’, ‘zablokira’ i neće da radi dalje. Zbog toga je veoma rasprostranjena bila praksa tzv. ‘hardverskog reseta’ (eng. hardware reset). Tada se kompjuter gasio (sa napajanja), pa nakon 10-tak sekundi ponovo palio. Ta ‘operacija’ je vraćala kompjuter na ‘fabričke postavke’ sadržane u samom kompjuteru i on bi nakon toga nastavljao da radi. Najčešće je jedina posljedica ‘reseta’ (informatičarima često ogromna) bila da ste gubili sve ono što ste prethodno na računaru radili (ako to ranije niste sačuvali). Iako su ‘ozbiljniji’ informatičari bili svjesni da ta operacija nije posve ‘bezazlena’ po kompjuter, odobravali su je jer su posljedice nepokretanja kompjutera često mogle biti višestruko veće od potencijalne štete izazvane na samom kompjuteru.
Zašto ovakav naslov? Dok ovo pišem (27.03.2020) je Predsjednica MMF-a (Međunarodnog Monetarnog Fonda) Kristalina Georgieva (Кристалина Иванова Георгиева-Кинова – Bugarska) je za Američku TV mrežu CNBC potvrdila da je svjetska ekonomija ušla u recesiju i da će „dužina trajanja i dubina zahvatanja recesije zavisiti iskljičivo od dva faktora: od uspješnosti borbe protiv Korona virusa i efektivnosti koordiniranog odgovora na krizu“. MMF je takođe „spreman da upotrijebi svoj finansijski kapacitet od jedne trilijarde USD kako bi podržao zemlje članice“. Ne ulazeći u ekonomsku elaboraciju značaja i uticaja ovog saopštenja, njegov ključni kontekst proizilazi iz njene konstatacije (parafraziraću) da ni jedna zemlja neće moći samostalno riješiti problem svoje ekonomije, nego je za to potrebna globalna koordinacija. Da li to praktično znači ‘vraćanje na fabričke postavke’ svjetske ekonomije ostaje da se vidi. Ono što se može iščitati ‘između redova’ u akcijama i izjavama, od enormnog skoka cijene zlata, preko obaranja kamatnih stopa svih Centralnih banaka zemalja G20, do ‘Ubi et Orbi’ Pape Franje je da je potreban neki hepek da se sve ovo oko nas smiri. A taj hepek nije ni vakcina protiv COVID-19, nisu ni službene zlatne rezerve, ni QE4 kojeg su pokrenule sve Centralne banke, pa ako hoćete ni poreski stimulus (kojeg još nisu pokrenuli, jer se ne zna koji vokabular bi uopšte koristili). Taj hepek se zove zajedništvo. Možete ga zvati i integracija, ili koordinacija, sasvim svejedno. A najviši stadij integracije ili zajedništva je ljubav.
Jedan stručni rad iz oblasti ekonomije (juni, 2012) počinje slijedećim stihom:
Taj isti rad završava slijedećim pasusom: „Primjetno je da savremena istraživanja iz oblasti menadžmenta sve veću pažnju poklanjaju emocionalnim kompetencijama i da je sve više autora, eksperata i lidera koji u stručnu i poslovnu terminologiju uvode pojmove kao što su ljubav, saučešće, empatija, duhovnost i sl., a koji su u ovoj oblasti bili slabo ili rijetko korišteni. Iako se ti pojmovi u menadžmentu i poslovnom svijetu izbjegavaju ili se u najboljem slučaju prihvataju kao formulacije u okviru emocionalnih kompetencija, u određenim poslovnim oblastima i djelatnostima kao što su zdravstvo ili obrazovanje, oni su sasvim uobičajeni i normalni. Zbog toga, uvažavajući mogućnost da je koncept baziran na ljubavi za neke možda i previše sentimentalan ili emotivan, pojmovi duhovnost ili spiritualnost bi mogli biti prihvatljive alternative za stvaranje konceptualnih okvira, koji u osnovi imaju sličan sadržaj. Stoga, dalja istraživanja trebaju biti bazirana i na konceptima ljubavi ili duhovnosti, koji pored ostalog predstavljaju i oblike najviših stadija integracije. Svrha pisanja ovog rada je da doprinese takvim naporima i tendencijama, odgovarajući na izazove koje donose promjene i procesi povezivanja i globalizacije.“
Samo razmišljam …
Edim Sarihodžić
