Lifestyle

Život je bio mnogo jednostavniji nekad kad smo bili pametniji od telefona




Lepo je kad te neko toliko dobro poznaje da zna šta je ljubav po tvom ukusu, šta je život po tvom ukusu, šta je svetlo u tebi.

Moja Maja živi u našem Beogradu. Nismo se videle mesecima. Možda su ti meseci već prešišali godinu. Ne smem da zavirim u kalendar. Nemamo vremena, onog stvarnog da pređemo te kilometre i smejemo se na nekoj klupici zajedno, kao nekad. Sad imamo društvene mreže, ne popuštamo konce, golicamo jedna drugu pitanjima i odgovorima. Čuvamo se. Dok se ne sretnemo.

– Beograd je postao tako odvratan, znaš? Svi su napeti, a onaj haos, gužva… Kad ja što obožavam Beograd to kažem! Samo gledamo da pobegnemo.

– Beograd je isti. To samo mi starimo. – kažem, a shvatam da je to samo pola istine.

Nije samo do nas i do opsednutosti poslom, decom, gužvom, jurnjavom. Sve je postalo ubrzano. Jeste li primetili, na primer, koliko nam sve pametne spravice i aplikacije olakšavaju i ubrzavaju ionako brz život? Kako nam olakšavaju kretanje kroz gužvu i kako nas onesposobljavaju? Jer tačno postajemo nesposobni i kao oduzeti bez telefona.

Karolina nas je pitala:

– A kako ste se vi snalazili u Beogradu pre, bez ove aplikacije?

– Koje aplikacije? – pitamo Žmu i ja uglas.

– Pa ove što vam kaže kojim prevozom da stignete do željenog mesta. Gde je autobuska stanica i slično.

Pogledamo se na trenutak sa smeškom kad Žmu kaže:

– Jednostavno bismo pitali nekog. „Izvinite, koji prevoz vozi do Pošte?“, na primer.

Smejemo se svo troje kad Karolina ironično kaže:

– Pitate nepoznate ljude?!

U ovakvim situacijama se osetim kao dinosaurus, iako sam aktivna i digitalno pismena.

Na primer, znala sam napamet brojeve telefona (i mobilnih i fiksnih!) svih svojih najbližih drugova i drugarica. To je bar dvadeset šestocifrenih brojeva koje sam mogla ne u pola noći, nego u pola sna da okrenem i pozovem.

Acke, moj drug iz srednje, seo bi u autobus negde u julu da dođe na jedan dan u moj grad. Peli bismo se uz brdo na vrh iznad grada i proveli popodne gledajući u oblake. Ovaj liči na žirafu, valjda vidiš da je krava, ne nego dinosaurus. Mačka je, bre, pogledaj joj brkove! Nismo gledali na sat (a ni na telefon!) dok se ne smrači. A onda bismo jurnuli do autobuske stanice. Da ne zakasni kući.

Na istoj autobuskoj stanici delila sam slušalice mp3 plejera sa Ksenijom. Bile smo potpuno zaražene zaljubitisom, pa je Bijelo dugme delovalo i kao infuzija i kao otrov. „Meni je uvijek trebao neko da te samo zaboravim…“ A na drugo, slobodno uvo ušlo bi pomalo treperavo pitanje: „Šta misliš, je l’ on pomislio ovog leta na mene? Ili se to samo ja tripujem?“  Kad su uređivali Lastinu stanicu, sklonili su klupu na kojoj smo sedele.

Kasnije, mnogo kasnije, na tom mestu bih stajala i gledala u nasmejano Žmuovo lice sa druge strane autobuskog stakla. Smešimo se i čitamo jedno drugom sa usana poruke. Onda on izvuče telefon iz džepa, i moja ruka se već hvata za džep od jakne. Gledam ga dok kucka skoncentrisano i podiže pogled s iščekivanjem. Telefon vibrira u ruci. Poruka glasi: „Ja te volim. Dok trepneš, vratio sam se.“ Kucam. „Trepnula sam, ’ajde izađi iz tog autobusa.“ Pogledam u prozor. Namestio je lice u tužan osmeh. Nešto me štrecne ispod rebara kad autobus krene.

Da li to ljudi imaju danas?

LJUBAV PO TVOM UKUSU

– Čitam lepu knjigu, kao za tebe. Ljubav po tvom ukusu. – kaže mi Maja, a ja mislim kako je lepo kad te neko toliko dobro poznaje da zna šta je ljubav po tvom ukusu, šta je život po tvom ukusu, šta je svetlo u tebi.

Kao da je bilo u nekom prošlom životu kad smo nas dve krenule na trčanje u parku iza studentskog doma, a završile na klupi – svaka sa parčetom pice u ruci. „Trčanje i dijeta su precenjeni“, kaže ona. Smejemo se i gledamo u zvezdano nebo. Tad park nije imao fontanu što svira i svetli. Svetlele smo mi.

Ponekad se pitam da li bismo danas umeli da tako dišemo i da samo sedimo na klupici i gledamo u nebo. Sad umesto 23 imamo 32 godine i pravimo se da su to iste brojke. Sad nam je mobilni telefon jedino prevozno sredstvo do one druge. U porukama razmenjujemo ljubav, podršku, brige.

– Mene mnogo često grize savest što sam srećna – priznajem joj. – Svi meni dragi ljudi imaju probleme. A ja… Nisam bez briga, ali ih ne stavljam u prvi plan. Stvarno živim život po svom ukusu. Pa mi dođe nekad krivo što sam toliko radosna. Je l’ da da je to glupo?

– Jeste glupo. Nemoj nikad da kriviš sebe što si srećna, nego povuci i druge da budu srećni, ako je to moguće.

Tad mi je jasno. Život ne može da se stavi na pauzu. Čak ni kad ga ubrzavamo telefonima, kad ga dodatno opterećujemo svetlima sa ekrana koja guše naše unutrašnje svetlo. Ponekad, to i nije toliko važno ako imamo prijatelje koji nas dobro poznaju. One što vide i najmanji plamen u nama, pa dunu lagano da ga raspire i naprave požar: Živi. Po. Svom. Ukusu.

Diši.

Izvor: Lola magazin



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button