11:17 – Vijeće nije utvrdilo ni da je Šešeljev govor u Hrtkovcima doveo do kampanje progona Hrvata. Govori u Skupštini Srbije 1992. zaključuje da se radilo o jasnim pozivima da se protjeraju Hrvati.
11:16 – Širenje nacionalističke mržnje nije samo po sebi krivično djelo. Ipak, govori koje je držao Šešelj u četiri prilike, među kojima je i onaj u Zvorniku, kojima se poziva na progone. Vijeće većinom zaključuje da je moguće da su ti govori održani u kontekstu sukoba s ciljem da se podigne moral vojnika, a ne nužno protjeraju nesrbi. Vijeće nije moglo zaključiti da je Šešelj time što je pozivao Srbe da Bosnu očiste od “balija” time pozivao da Bosnu očiste od nesrba. Vijeće zaključuje da je tim pozivima Šešelj učestvovao u ratnim naporima.
11:11 – Dokazi ukazuju, smatra vijeće, da je dogovor Miloševića i Šešelja bio očuvanje Jugoslavije ili tradicionalnih srpskih teritorija, ali da nije postojao UZP. Vijeće zaključuje da treba odbaciti optužbe za da je Šešelj fizički učestvovao u progonima, deportacijama, prisilno premještanje.
11:07 – Kontekst rata mogao mu je dati solidno opravdanje, a propisi SFRJ dozvoljavali su korištenje dobrovoljaca. Vijeće konstatira da Šešelj nije bio nadređen dobrovoljcima na terenu, a samo njihovo slanje na ratišta nije bilo kriminalno. Ovim se ne žele umanjiti zločini koje su počinili dobrovoljci u kojima su dobrovoljci, možda sudejlovali. Vijeće konstatuje samo da slanje tih dobrovoljaca ne ukazuje na to da je Šešelj znao za zločine ili ih je naređivao.
11:05 – Dokazi uzeti u cjelini e omogućavaju da je proglašenje autonomije Srba u BiH i Hrvatskoj rezultat kriminalne namjere. Slanje dobrovoljaca ne ukazuje na zločinački cilj već može ukazivati na želju odbrane Srba, zaključuje vijeće.
11:03 – Vijeće smatra da je bi postojao UZP on mora biti kriminalan ili bar sredstva za njegovo ostvarenje. Vijeće u pristupu tužilaštva vidi niz nedosljednosti. Tužilaštvo tvrdi da je sama ideja Velike Srbije implicitno kriminalna. Tužitelj iznosi tvrdnju da je dio UZP bio proglašenje većeg dijela Hrvatske i BiH sprskim teritorijama, preuzimanje institucija i naoružavanje lokalnih Srba i na kraju počinjenje zločina. Vijeće smatra da uspostavljanje srpskih autonomnih oblasti, bez stavljanja u kontekst otcjepljenja BiH i Hrvatske, zamagljuje hronologiju ili iskrivljuje događaje. Prema mišljenju vijeća projekt Velike Srbije je politički, a ne kriminalni.
10:55 – Vijeće smatra da je utvrđeno postojanje oružanog sukoba u BiH i Hrvatskoj i da je moguće da su krivična djela koja se navode u optužnici počinili pripadnici srpskih snaga. Kada je riječ o ratnim zločinima, Vijeće nije uzelo u obzir dokaze koji nisu bili navedeni u optužnici. Nije bilo dokaza za veći dio koji se odnosi na mučenje i okrutno postupanje u Vukovaru i Sarajevu te Nevesinju. Vijeće zaključuje da nije bilo dovoljno dokaza za ubistva u Sarajevu i Zvorniku. Vijeće zaključuje da nema dokaza za bezobzirno uništavanje gradova ili religijskih objekata.
10:52 – Vijeće smatra da se u slučaju Vojvodine ne radi o području vojnog sukoba. Tužilac nije pokušao da uvjeri vijeće da je postojala veza između sukoba u Vojvodini i u drugim dijelovima. Vijeće uočava manjkavost dokaza uočava nedostatak dokaza zašto su odlazili pojedini mještani iz Vojvodine. Vijeće konstatuje da se opisano zlostavljane civila u Hrtkovcima ne može smatrati sistematskim napadom na civile. Predočeni dokazi pokazuju da se ne radi o rasprostranjenim djelima već o ličnim motivima da se osigura smještaj. Iako je Šešelj pozivao na protjerivanje Hrvata, vijeće uočava da Šešelj nije direktno učestvovao u onome što tužilaštvo naziva protjerivanjem.
10:48 – Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati van svake sumnje da je postojao sistemski napad na civilno stanovništvo u Hrvatskoj i BiH na navedenim područjima, u razdoblju na koje se odnosi optužnica. Dokazi koji su podneseni i razmatrani utvrđuju da je postojao oružani sukob dviju neprijateljskih strana. Većina smatra da Tužiteljstvo nije sucima pokazalo na jasan način da su civili koji nisu sudjelovali u sukobu, da su bili masovni cilj napada. Većina ne može odbaciti argument odbrane da su civili bježali iz područja sukoba kako bi se sklonili u sela i gradove gdje je većinsko stanovništvo bilo iste etničke skupine, a autobusi koji su ponuđeni u tu svrhu nisu bili prisila, već su ponuđeni na humanitarnoj osnovi.
10:40 – Dobrovoljci SRS bili su potčinjeni vojnoj hijerarhiji na ratištima i Šešelj nad njima nije mogao imati nikakav autoritet od trenutka njihovog uključenja u vojne jedinice. Vijeće utvrđuje da su postojale sljedeće paravojne jedinice: Arkanovci, Dušan Silni, Crvene Beretke, Žute ose, Jedinica Vasilija Vidovića, Golićeva jedinica, Jedinica Karađorđe, Srpska garda SPO, Brnetova jedinica i jedinica Slavka Aleksića.
10:38 – Analiza je pokazala da su se Šešeljevci mogli identifikovati prema izgledu i odjeći ali da taj kriterij nije uvijek odlučujući. Vijeće je pažljivo identifikovalo ko su bili pripadnici Šešeljevaca ne povezujući uvijek naziv četnik sa Šešeljevcima. Regrutovanje Šešeljevaca se najčešće vršilo u štabu SRS u Beogradu ili na općinskim nivoima. Nije sporno da je SRS regrutovao dobrovoljce i slao ih u druge formacije u BiH i Hrvatskoj. Vijeće zaključuje da pripadnost SRS nije bio kriterij za regrutovanje jer je bilo dobrovoljaca koji nisu bili članovi SRS ili su to tek naknadno postali. Ako je Šešelj i imao određeni autoritet ti dobrovoljci mu nisu bili potčinjeni kad su učestvovali u vojnim operacijama.
10:35 – Vijeće zaključuje da su od augusta 1991. srpski dobrovoljci morali da se priključe Teritorijslanoj odbrani Srbije. Vijeće je raspravljalo o pripadnosti dobrovoljaca koji su nazivani “Šešeljevci”.
10:33 – Predsjedavajući sudskog vijeća počeo je sa čitanjem odluka vijeća po tačkama optužnice. Sudija pojašnjava historiju osnivanja SRS i ideje Velike Srbije koju je SRS zagovarao.
10:30 – Podnesci tužilaštva koji su trebali razjasniti nejasnoće samo su dodatno korišteni kao novi optuženi instrumenti u kojima se želi iznijeti kompletna argumentacija. Vijeće je pokušalo da rasplete te nejasnoće. Vijeću je dostavljeno i više činjenica iz drugih postupaka koji su vođeni pred Haškim tribunalom. Vijeće zaključuje da se ti dokazi zasnivaju na pretpostavkama.
10:24 – Tužilac je vijeću nejasan i kada koristi pojam Velike Srbije jer nije jasno da li samu ideju smatra krivičnim djelom ili samo sredstva za njeno ostvarenje.
10:23 – Sudsko vijeće konstatuje izvijesnu nepreciznost u optužnici. Tužilac pravi razliku između krivičnih djela koje je optuženi lično počinio i drugih krivičnih djela koja su počinjena u okviru UZP. No, naknadno su ove dvije kategorije pomiješane jer je, smatra vijeće, tužilaštvo tvrdilo da su sva djela počinjena u okviru UZP. Također, tužilaštvo se kolebalo između etničkog čišćenja i kontinuiteta teritorija. Tužilac koristi i neskladno termine nasilje i zločini.
10:20 – Šešelj je tvrdio i da su drugi izvršili protuustavno otcjepljenje dok su Srbi branili ustavni poredak. Prema Šešelju Srbi su se branili kako im se ne bi ponovila tragična prošlost.
10:18 – Što se tiče Ratnog štaba kojim je predsjedavao, Šešelj je tvrdio da se nije radilo o vojnom štabu iako je imao takav prizvuk. Regrutovani dobrovoljci kasnije su bili uključivani u VRS ili JA i nisu bili pod njegovom kontrolom. Za naziv “četnik” Šešelj je tvrdio da je zloupotrebljavan i da su ga koristili i drugi, a ne samo dobrovoljci SRS-a.
10:16 – Šešelj nije negirao postojanje plana o stvaranju Velike Srbije, kao i pojedine zločine. Ipak, tvrdio je da njegovi dobrovoljci nisu bili pod njegovom kontrolom, kao i da je ideja Velike Srbije imala drugi karakter od onoga što je tvrdio tužilac.
10:14 – Predsjedavajući sudskog vijeća pročitao je sve tačke optužnice koja tereti Šešelja koji se ranije izjasnio da nije kriv ni po jednoj tački optužnice. Šešelj se branio tvrdeći da je Haški tribunal nelegalan i nelegitiman, da se protiv njega vodi politički postupak te je odbio pozivati svjedoke odbrane.
10:08 – Ideologija stvaranja Velike Srbije je, prema stavu tužilaštva, nit koja povezuje sve zločine koji se stavljaju na teret Šešelju. To uključuje i preseljenje svih nesrba sa teritorija koje su oni smatrali svojima. U udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) učestvovao je, prema stavu tužilaštva, i predsjendik Srbije Slobodan Milošević i najviši vojni zvaničnici SR Jugoslavije.
10:06 – Jean-Claude Antonetti pojašnjava da presuda nema namjeru da konačno opiše sve događaje o kojima su na sudu govorili. On pojašnjava da je ova odluka ograničena činjenicama koje su predočene vijeću. Presuda Šešlju ima nešto više od 100 stranica.
10:00 – U ovim trenucima izricanje presude Šešelju je počelo, a predsjedavajući vijeća pojašnjava osnovne podatke o predmetu.
09:59 – U regionu ne vlada veliki interes za izricanje presude Šešelju. Koliko je poznato, izricanju presude neće prisustvovati niko iz udruženja žrtava, a i interes svjetskih medija je manji nego u slučaju presude Karadžiću.
09:43 – Sudskim vijećem koje će izreći presudu Šešelju predsjedava Jean-Claude Antonetti dok su druga dva člana vijeća Flavia Lattanzi i Mandiaye Niang.
09:42 – Vojislav Šešelj neće prisustvovati izricanju presude što je svojevrsni presedan u praksi Haškog tribunala. Šešelj je prošle godine pušten na privremenu slobodu nakon što mu se pogoršalo zdravstveno stanje.
09:41 – Šešelj je najavio da izricanje presude uopće neće pratiti jer bi to ometalo njegovu predizbornu kampanju za predstojeće izbore u Srbiji.
