Jedna od najstarijih bosanskohercegovačkih kompanija, osnovana je davne 1880. godine. Na početku su cigarete motane ručno, a uprava je prvu mašinu za automatsku izradu cigareta nabavila 1905. godine.
Na vrhuncu proizvodnje u fabrici je radilo preko 3.000 radnika. Ni tokom posljednjeg rata nije prestajala sa radom. Legenda kaže da su u tom vremenu kutije pravljene i od pakovanja sapuna, raznih formulara i novinskog papira.
Danas fabrike i njenih mašina više nema, kao ni radnika. Uprava je posljednjih 150 radnika poslala kući u martu prošle godine. Od čuvenja prijeratnog sarajevskog „Marlbora“ ostao je naziv čuvene zbirke priča Miljenka Jergovića, a „Drina“ se proizvodi u Evropskoj Uniji.
Postoje razne teorije zbog čega je kompanija ugašena. Njeno rukovodstvo je godinama tvrdilo da su za pad njihovih prihoda krive velike akcize, finansijska policija da su nezakonito trošili novac i ulagali u propale projekte, a mali akcionari da ih rukovodstvo potkrada tajno prodajući vrijednu imovinu širom bivše Jugoslavije.
Sa druge strane, uprava predvođena generalnim direktorom Edinom Mulahasanovićem nije se puno obazirala na to šta drugi misle. Kad im je zasmetao vođa sindikata, smijenili su ga. Kandidata za člana Nadzornog odbora koji je dobio skoro milion glasova nisu priznali već su imenovali na njegovo mjesto radnika sa jedva bešto više od 14.000 glasova. Nisu se obazirali na mnogobrojne krivične prijave, niti istrage i tužbe finansijske policije.
Tek 2019. godine je Kantonalno tužilaštvo iz Sarajeva podiglo optužnicu za kriminal koji je trajao preko pet godina.
Generalni direktor Mulahasanović je od 2008. do 2013. godine iznajmljivao skladište od član Nadzornog odbora i Odbora za reviziju kompanije. Obojica su priznali krivicu i dobili šest mjeseci uslovne kazne.
Milioni kojima je kompanija raspolagala su korišteni da se „krpe rupe“ u budžetima kompanija sa kojima je bila politički povezana. Rukovodstvo je uz prećutnu saglasnost vladajućih elita trošilo milione na ulaganja u projekte za koje neće pokazati želju da ih dovede do kraja.
Fabrika duhana Sarajevo je, na primjer, za nekoliko miliona KM kupila hotel „Babanovac“ na Vlašiću, u koji kasnije nije uložila ni marku. Potom je na izgradnju hotela „Aura“ u Srebrenici potrošila oko 10 miliona KM. Hotel ni do danas nije zvanično otvoren.
U septembru 2016. godine, Vlada Federacije BiH je na berzi prodala svoj manjinski udio za 83,50 KM po akciji. Cijenu od preko 43 miliona KM izlicitirala je austrijska firma koja je zastupala čuveni British American Tobacco.
Međutim, proizvodnja nije opstala.
Danas fabričke pogone koristi pekarska industrija „Fine Food“ iz Sarajeva. Njen vlasnik je firma „Badeco“ koju su austrijski investitori osnovali da bi preko nje otkupili državni kapital.
Na čelu „Badeco“ je bivši generalni direktor Fabrike duhana Mulahasanović. Privatna firma je uz zemljište i pogone Fabrike duhana u amanet dobila i značajne vlasničke udjele u Vakufskoj i Privrednoj banci Sarajevo.
Tužilaštvo Kantona Sarajevo otvorilo je istragu u vezi prodaje akcija.
Dom naroda Parlamenta Federacije BiH osnovao je Komisiju kako bi istražio neregularnosti zbog kojih je propala duhanska industrija.
„Po prvi put je Agencija za reviziju privatizacije napravila nalaz. Ne mogu tvrditi da je sve neregularno, ali ostaje u magli ko je napravio korist“, kaže za CAPITAL bivši predsjednik Komisije Igor Stojanović.
U vlasništvu “Badeca“ ostala su i vrijedna djela najpoznatijih bosanskohercegovačkih slikara. Posljednji put je javnost imala priliku da ih vidi na izložbi postavljenoj u Bošnjačkom institutu 2015. godine.
Danas je sudbina umjetničkih djela iz kolekcije koja je nastajala preko 50 godina neizvjesna, baš kao i sudbina Firuz-begovog hamama, zaštićenog spomenika u vlasništvu nasljednika Fabrike duhana.
Mnogi smatraju da je glavni zgoditak za nove vlasnike zemljište na kome se nalazila nekadašnja fabrika i da će baš tu niknuti novo stambeno naselje.
