BIO SAM RAIFOV ČOVJEK
Rečenicu iz naslova sam čuo od mojih kolega na TV Sarajevo dok sam počinjao kao novinar. Nisam bio ničiji, pa ni čovjek Raifa Dizdarevića, ali jesam imao izrazito poštovanje prema čovjeku koji nas je napustio u svojoj 100. godini života. Zašto?
Moj prvi novinarski portfolio je bio Savez Sindikata BiH. Raif Dizdarević je tada bio njegov predsjednik. Kad god bi on imao primjedbu na moj izvještaj rekao mi je direktno i samo meni. Kad je mislio da je nešto dobro – rekao je to mojim šefovima, a ne meni. Jednom sam izvjestio nešto o što mu se nije dopalo pa mi je rekao da nisam u pravu jer je o tome “raspravljano na sjednici Predsjedništva sindikata BiH”. Rekao sam mu da to nisam mogao znati jer ne prisustvujem svim sjednicama. Neke su bile zatvorene za novinare. Od tada sam bio jedini novinar koji je bio prisutan svim sjednicama Predsjedništva Sindikata BiH. Sjećam se kako su me na početku članovi Predsjedništva Sindikata BiH na početku sumnjičavo gledali.
Drugom prilikom, kada je vođena kampanja da se podrže inovacije u fabrikama saznao sam da je u jednoj fabrici radnik inovacijom donio velike uštede, oko pet miliona dinara u tadašnjim novcima, ali i da je bijedno nagrađen – sa svega 500 dinara, što je bilo 0,01%. Po stavu sindikata nagrada je morala biti 5% od uštede – dakle 250.000. Raif Dizdarević je otišao u tu fabriku ali sam ga zamolio da preuzme moju, novinarsku, ulogu jer novinar nema pravo da u raspravama o kojima izvještava postavlja pitanje. Pristao je i “izrešetao” rukovodstvo fabrike. Radnik je dobio adekvatnu nagradu. Ja sam sve snimio i rezultat je bio odličan TV prilog.
U vrijeme kada se o štrajkovima radnika nije izvještavalo jer je zvaničan stav bio da “štrajkova nema”. Kako dakle izvjestiti o radničkom protest, a ne reći da se štrajkuje? Konačno, kako uopće znati gdje se i radi čega štrajkuje? Raif je, naravno, znao. Razgovarao sam sa njim, prihvatio je moje razloge i od tada sam dobijao informacije o štrajkovima u čijem zaglavlju je uvijek pisalo: Nenad Pejić, na ruke. Raif Dizdarević”. Odlazio sam u te fabrike, radnici su bili “vrući” pa su prilozi redovno bili jako dobri. Ta vrsta suradnje je donijela veću prisutnost Sindikata BiH u medijima, a ja sam se afirmirao kao novinar.
U vrijeme kada je izabran u Predsjedništvo SFRJ i postao predsjedavajući ja sam bio dopisnik iz Beograda. Pamtim dvije anegdote iz tog vremena. Kad me Raif vidio u Skupštini SFRJ, zaustavio se i pitao:
“Što se ti ne javiš?” Što sam drugo mogao odgovoriti nego “Vi ste sad predsjedavajući, nemate vremena”.
Ugovorili smo termin i ja sam se dva ili tri dana kasnije pojavio u njegovoj kancelariji. Razgovarali smo oko pola sata kad je sekretarica najavila da je došao neki general. Ja sam ustao, a on pita:
“Gdje si krenuo?”
“Pa, imate sastanak”.
“Jesi li ti predsjedavajući Predsjedništva SFRJ ili ja?” General je morao sačekati. Ne bih htio citirati ništa od razgovora.
Druga anegdota je vezana za čuveni govor Slobodana Miloševića pred zgradom Skupštine SFRJ, 29. veljače 1989.godine, kada je Milošević izrekao ovu rečenicu: “Ne čujem vas, ali uhapsićemo Vlasija!” Pred Skupštinom je tada bilo oko milijun ljudi. Bilo je očito da organizirana grupa u prvim redovima diktira ton protesta. Prije Miloševića se toj masi obratio Raif Dizdarević. Pitao sam ga kasnije:
“Zašto ste uopće pristali govoriti? To nije vaša publika i znali ste da vam neće biti naklonjena?”
“Morao sam”, rekao mi je, “Dogovorili smo da ide Milošević ali Slobo je imao napad šećera, pravo da ti kažem bio se uplašio. Sav je drhtao od straha pa me zamolio da odem”:
Govor je pisao na koljenima u automobilu.
“Nije bio čemu!”
“Nije. Ali, namjerno sam tada insistirao na riječi Jugoslavija, a ne Srbija kako je Sloba govorio”.
Namjerno je slao takvu poruku i očekivao da će dobijati zvižduke od onih koji se vode nacionalizmom. Naravno, Raif je tada bio izviždan svaki put kad je pomenuo riječ Jugoslavija.
Nisam ni danas siguran da li je ili nije Milošević pripremio zamku Raifu, odnosno da li ga je slagao. U svakom slučaju, par dana kasnije Azem Vlasi je uhapšen.
Sve je krenulo po zlu pa nas je to zlo razdvojilo. Nakon rata sam ga jednom pitao:
“Zašto ne pomognete Bosni i Hercegovini svojim međunarodnim vezama?”
“Ponudio sam se. Ja sam lični prijatelj sa Butrosom Galijem (tada generalnim sekretarom UN-a), ali su mu mi rekli da im pomoć ne treba!”
Posjetio sam ga poslije rata nekoliko puta u Sarajevu. Bio je prvi čitalac mog debitantskog romana “Vrijeme množine” i vrlo ga argumentirano kritizirao pa sam ulogu jednog od “junaka” u romanu bitno promjenio.
Živio je u vrlo skromnom sarajevskom stanu, za njega nikad nije bila vezana neka afera. Nikad nije iznevjerio ono što smo dogovarali, nisam ni ja.
Ostaće u mom sjećanju kao drag čovjek koji je živio principe koje je promovirao.
Nenad Pejić
