U avionu sam na putu prema negdje. Nisam baš siguran,gdje. U stvari znam, ali to za ovu priču važno nije. Zavaljujem se u sjedište,pokušavam se namjestit što najbolje znam. Imam dovoljno prostora za noge, novine su ispred mene, mali TV-ekran takođe, slušalice na ušima.Jedino me malo muči vrat. Ustvari, uvijek me muči. Zato i ne volim avione.
Stjuardese,obućene u tamnoplave uniforme i usiljene Starbucks osmijehe, prolaze gore-dole. Šmekam ih. Prosječne su. Šta drugo da kažem. Kanađanke. Kokejžanke. Besprijekorno bijeli zubi, pjege na vratu, rukama i licu. Miris jeftinog parfema u zraku. Jedna ima neprimjetne svijetle brčiće u uglovima usana, koje sam primjetio. Drugu, ne pamtim dobro.
Pored mene, okrenuta leđima, užurbano pokušavajući da ugura ručni prtljag u već napunjeni pretinac, djevojka. Godina, oko trideset, možda i više. Azijatkinja, tamnije puti, duge ravne kose.
Guza ko supermint. Mala, okrugla, tvrda, na dohvat ruke. Ukalupljena, milimetarski precizno, u kremaste, ljetne pantalone od laganog materijala, pažnju zaslužuje. A iz njih vire, nešto što bi se trebalo gačicama zvati, tange.
Bacam nevidljive farove prema njima, onako kako samo oženjen muškarac zna. Brzo, sa blagom neugodom da ne bude primječen.Tamnije su boje, plave, možda čak i crne. Polumrak je i slabije se vidi, ipak, mozak ih registruje. Zatvaram oči. Nestajem u bezdanu mašte. Počinje monolog. Kako bi divno bilo da zubima otkinem tu vrpcu što se ženskim gačicama zove, kako bih ih animalistički, bez stida, progutao, kao mama čimpanza posteljicu bebe čimpanze. Opstanka mi. I jos bih zaurlik’o ko Tarzan ili barem onaj lav sa špice filmova Metro-Goldwin-Mayer. Jesam opasan, ali zato mašta i postoji. Djela bez posljedice.
Međutim, u avionu sam. U doba terorizma i kolektivne paranoje, nisam baš siguran kako bi se moj urlik protumačio,na visini pet hiljada metara i više. Zato, mašto stani, dovoljno je bilo. Otvaram oči, osmijeh blag i dalje mi licem pluta. Ljubopitljiv glas ženke moje vrača me u svijet realni. Šta se smiješ ? Onako…smiješno mi. Zar trebam razlog?
