OSJEĆAJNA PRIČICA ( koji mi je k…c trebalo da uopšte ustajem iz kreveta)
Onaj osjećaj kada te noć nezaspalog ostavlja, dok pokriven ćilimima nesanice stopalima tražiš hladna mjesta na čaršafu a zora samo što nije ulice probudila, i tebi da je samo da imaš snage da namjestiš jastuk na onu svježiju, neupljuvanu stranu,da uhvatiš još malo polunoćnog nemira.
Onaj osjećaj kada jutra uzimaju sve pod svoje osim tebe. Dok raspojasan i polusnen ispijaš toz od jučerašnje kafe ( jer ti je mrsko skuhati novu kafu) iz ćoškova nadiru mirisi variva, jutarnjih novina i neopranih čarapa a tebi da je samo da imaš malo snage da pokreneš ruke, da nađu barem djelomično čistu košlju i pantalone koje pašu uz nju, pa da uhvatiš barem jedan vrijedan momenat novonastalog dana.
Onaj osjećaj kada dan teče mimo svih tvojih želja i potreba. Dok neobrijan i neumiven tražiš fontanu u kojoj se možeš na staklu vode prepoznati i umiti a ljudi bez lica i mirisa ibrete se na tvojom pojavom. A tebi da je da imaš barem malo snage da i ono crno ispod nokata ispereš, u zaborav pretvoriš. Da na kaldrmi nađeš novčić i pokloniš ga prosjaku pa da njegova želja za tvojom sadakom opravda ti buđenje na novonastali dan.
Onaj osjećaj kada veče popravlja sve greške koje svjetlo dana napravi, dok umoran i nedorečen u danu svršavaš sa samim sobom na stepenicama koje vode u dvorove koje domom zoveš. I plač se čuje iz svake tvoje pore, bore, ožiljka, a tebi da je da imaš barem još malo snage da dođeš do kreveta, sa sebe da skineš smrad ulica, ljudi i vremena sa kojima i u kojem jesi i još jednom sa nesanicom da se pokriješ, pa da dočekaš novi dan, nazor.
Onaj osjećaj kada se okreneš u krevetu pogledaš u plafon i pomisliš,
”Koji mi je k…c trebalo da uopšte ustajem iz kreveta”!!!!
Mario Vranješ
