MARKO ŠELIĆ mnogima bolje poznat kao Marčelo, jedan je od najsvestranijih muzičara u regiji i zapravo ga ne treba posebno predstavljati.
Osim vrlo uspješne karijere koja je započela 1999., Šelić se više puta dokazao ne samo kao vješt liričar koji bez zadrške secira mnogobrojne “društvene tumore”, već i kao književnik, kolumnist, a u posljednjih nekoliko godina i kao urednik stripova.
Iako, s obzirom na sve čime se bavi, nikada nije loš trenutak da se sa njim popriča, ovog puta Index je to činio povodom koncerta u KSET-u koji će se ove subote (8.oktobra) održati u zagrebačkom KSET-u.
A budući da je tema za razgovor mnogo, nisu duljiti s uvodom.
Glazbenik, književnik, kolumnist, urednik stripova. Na čemu je naglasak u 2016. i kako uspijevaš povezati sve svoje interese?
Oni jesu povezani već samom svojom prirodom – svaki od tih kreativnih zadataka podrazumijeva bavljenje jezikom i riječima, te nema lutanja. No, ovu godinu proveo sam baveći se formalnim obrazovanjem: radeći sve što si pobrojao i još ponešto, postao sam jedan od onih ljudi koji su apsolvirali odavno, a onda ih je niz životnih okolnosti odvukao od toga. Započeto treba završavati, a koliko god nas lokalna stvarnost uvjeravala da naša znanja ništa ne vrijede u pragmatičnom smislu, to im ne umanjuje suštinsku vrijednost.
Avaj, za vrijeme te pauze bilo je i kreativnog rada. Roman “Malterego, knjiga prva: Rubikova stolica” uskoro će doživjeti novo, prerađeno, takoreći “rimejkovano” izdanje. Riječ je o knjizi iz 2012. godine, u početku zamišljene trilogije, a ovo Lagunino izdanje dolazi kao zagrijavanje pred nastavak.
Prvobitna verzija grafički se ponegdje igrala dadaizma, a svojim najvećim dijelom ličila na dramski tekst; forma je sada sasvim romaneskna, mnogo približnija tonu nastavka, u susret novim čitateljima. Stari, važno je naglasiti, ovime nipošto neće biti prevareni: fabula nije ni taknuta, ista priča samo je ovog puta ispričana drugačijim pristupom. Pozivam ih da, ako volja i vrijeme dopuste, zavire i vide kako sam to ovoga puta riješio, i uvjeren sam da se neće pokajati ni za vrijeme ni za volju, ali ne moraju trošiti svoj novac da bi to izveli. Čime im ne kažem da knjigu ukradu, nego da je posude od nekoga tko će je sada kupiti.
Postoji li nešto u čemu se želiš okušati, a nisi imao prilike?
Pisanje scenarija za stripove. Vjerujem da ću se prije ili kasnije okušati u tome, nekako logično proizlazi iz onog gornjeg kataloga radoholije.
Smatraš li se radoholičarem?
Pomalo, možda, eventualno. Iskreno, moja radoholičnost posljedica je moje autorske sporosti i cjepidlačenja – radim mnogo jer ne znam raditi brzo.
Bavljenje hip-hopom dosta se dugo percipiralo kao “igra za mlade”, ali i to se, kao i kod svih drugih žanrova koji su već neko vrijeme punoljetni, lagano mijenja. Kako je biti reper nakon tridesete?
Niti razmišljam o tome, niti sebe definiram tom riječju. Dio mog pisanja je pisanje na ritam, i toliko. Ta me je zajednica još prije jednog desetljeća isključila iz svog članstva, a gledajući u što se pretvorila, to mi izgleda kao najprirodnija stvar na svijetu i najsporazumniji razlaz u povijesti brakorazvodnih parnica.
Uvijek sam osjećao sebe prvenstveno kao pripovjedača, to je moja prošlost, sadašnjost i budućnost, to sam ja. Razdaljina između Zemlje i Marsa manja je no razdaljina aktualnih reperaških tendencija i mene, čime nipošto ne govorim čije su težnje ispravnije ili smislenije – svatko bira što mu prija i to je sasvim u redu.
Kako uopće gledaš na ovu smjenu generacija koja je društvenu osviještenost karakterističnu za početke žanra, zamijenila nekim drugim temama? Isto tako, Srbija ima specifičan “međužanr” koji čine izvođači koji plutaju na granici između rapa i narodnjaka. Kako ti se, kao nekom tko je s karijerom počinjao u vrijeme kada je takvo što bilo nezamislivo, čini ta fuzija?
Nije riječ ni o kakvom plutanju, već o svjesnoj, namjernoj i potpunoj utopljenosti u ovo drugo. A potpuno si u pravu da je bilo nezamislivo, pa i više od toga. Prije petnaestak godina nešto takvo smatralo bi se ideološkom izdajom najvišeg reda. Danas se već i sama konstatacija iz prethodne rečenice smatra moraliziranjem sitnih duša i gubitnika.
No, je li zaista tako? Jesu li ti ljudi kao klinci sanjarili o tome da budu narodnjaci? Ne, nisu. Tko je onda izgubio? Jedini argument svog velikog trijumfa koji ti slavodobitno poturaju pod nos su pare, pare i pare, “razumeš, tebra”, ali to je disciplina u kojoj se s njima natječem taman koliko i s njihovim kolegama cajkama: nimalo. To je tema za trgovce, ne za stvaratelje.
Ruku na srce, svatko je u toj podjeli očigledno zadovoljan sobom i svatko je širio svoje djelovanje na polja koja osjeća bliskim: netko na književnost, kazalište, strip i društveni angažman, a netko na splavove, diskoteke, žutu štampu, rijalitije i također društveno djelovanje, samo potpuno drugačije. I pošto nema nezadovoljnih, nemamo što zamjeriti jedni drugima.
Najavio si rad na novom albumu, što možemo očekivati i što će biti drukčije u odnosu na prethodne albume?
Ostaje da se vidi, jer najavismo rad, a to znači da nismo ni počeli… Ali smo vrlo uzbuđeni što ćemo početi uskoro.
Svakako će biti drugačije, nikad nismo napravili dvije iste ploče niti nam to ima smisla. Stasali smo i srasli kao bend, idemo i muzički i tekstualno u nove izazove. Odavno smo na svom, posve brisanom prostoru, ushićeni uspjehom “Napetog šoua” i činjenicom da su se ljudi odazvali jednom takvom albumu. Radili smo ga iz sve snage, i jedva čekamo da s jednakim ili još većim elanom kročimo u novu priču.
Daje li ti Srbija pod Vučićem dovoljno inspiracije za nove pjesme?
O, još kako, nažalost. Ne ustati protiv ovog režima znači biti ozbiljno neodgovoran pred poviješću. I nije tako samo u Srbiji, moram reći. Međutim, usprkos mišljenju širih masa i onome za što se, stjecajem općih okolnosti, najviše zalijepe, to mi nikad nije bila jedina tema, ni u glazbi ni u romanima.
Neupućeni vole pitati što bismo uopće radili da vlast nije takva, i ne mogu im odgovoriti drugačije do ljubaznim upućivanjem na same ploče i romane – kad bi uistinu pogledali, bilo bi im više nego jasno.
Budući da su tvoji tekstovi uglavnom društveni komentari, vjerojatno pratiš stanje u regiji i napetosti koje prolaze kroz fazu zaoštravanja odnosa.
Pratim, da, i ne samo zbog onoga čime se bavim. Više nema ničeg lijepog u onoj čuvenoj “ja sam apolitičan” – taj je stav opravdan ako se odnosi na antipatiju prema kompletnom trenutnom političkom meniju, ali u svakom drugom smislu on bi značio nezainteresiranost za svijet oko sebe, za okolnostima u kojima živiš, a ta vrsta bezbrižnosti nigdje na globusu nema baš čvrsto opravdanje – ni kad si bogatun, a ni kad si klinac.
Postoji jedan paradoksalni uzorak koji se neprestano ponavlja i koji obožavamo hraniti svojim odobravanjem, socijalno angažiranim pjesništvom i lajkovima. Naime, za napeto stanje u regiji najčešće su krivi političari, dio krivnje padne na medije i crkvu, a narod, kao najveći dio ove jednadžbe koji bira političare i daje snagu medijima i crkvi, nekako uvijek ispadne nedužna žrtva. Misliš li da postoji neki način da se izvučemo iz tog začaranog mazohističnog kruga?
Postoji, i nije baš nov izum, zove se reagiranje. Velika je dilema, i svatko je mora u sebi samom razriješiti, je li entitet skriven iza riječi puk treba smatrati djetetom bez svoje volje i pameti ili pak organizmom koji ne zna zato što ne želi znati, srlja zato što mu je tako lakše i griješi zato što misli da nema nikakvu odgovornost za posljedice.
U ovom drugom slučaju, ispada da puk nije vrijedan nikakvog sažaljenja. U Beogradu se desilo da ljudi pod fantomkama šikaniraju građane usred centra prijestolnice, oduzimaju im telefone i drže ih na određenom mjestu kako ne bi vidjeli noćno rušenje jednog objekta, a policija ne odreagira usprkos tome što su građani cijele noći telefonirali, tražeći zaštitu ili barem objašnjenje.
Vučić je osobno rekao je da je odgovoran netko iz vrha gradske vlasti. Mjesecima kasnije, mi ne znamo tko. Ali, jesmo li svi izašli na ulice? Ne, mnogo, mnogo tko nije. A svaka bi vlada morala pasti zbog toga, morala bi biti društvenim pritiskom natjerana da padne ako već sama nema obzira i obraza.
Nereagiranje izravno je odobravanje. Okretanje glave na drugu stranu znači da još ima druge strane na koju se može gledati. Ako je to tako, zaslužujemo sve što će doći – ljudi na prosvjedu sad su “strani plaćenici i domaći izdajnici”, a poslije će se ispostaviti da smo, naravno, zaglavljeni u priči o dječaku koji je vikao “Vuk!”, iliti, u ovom slučaju, “Vučić”. Teško je govoriti o nevinosti u trenutku kad treba živjeti ispod kamena da ne vidiš što se zbiva, 2016. godine, kad su internet i kablovska stigli i u najzabačenija mjesta. Sad si neobaviješten samo ako biraš biti neobaviješten.
A što se tiče paralizirajućeg straha većine, zabrinutosti za opstanak sebe samog i bližnjih, za prehranjivanje obitelji, ja to najdublje i najiskrenije razumijem. Ali mora se reći: i redatelj Kokan Mladenović, koji na sva zvona ustaje protiv ovog i ovakvog poretka, također ima dijete, također ima roditelje, također ima prijatelje. Vrlo zabrinute. I Zoran Kesić. I Draža Petrović. I Saša Janković. I novinari N1. I svatko tko javno napada ovakvu sadašnjicu i jasan nagovještaj još gore budućnosti. Što se hoće reći da je netko drugi zabrinutiji, da je nekome drugom teže, da je netko drugi ugroženiji, što se hoće reći da postoje objektivni razlozi za nereagiranje, za preživljavanje amputacijom kičme – to sve, kako rekoh, treba uvažiti. To je demokracija: tražili ste, gledat ćete.
Ako je tako bolje, onda je tako bolje.
“Svi su isti” je svojevrsni “go to” odgovor mnogih pesimista kojima je to nešto kao “intelektualni prečac” u komentiranju političke scene. Nije li taj defetizam na posljetku štetan i kako ohrabriti mlađe generacije da promijene status quo?
Može se zanemariti prečica i krenuti dužim putem, žalosno je ako nas ta ekskurzija svejedno dovodi na isto mjesto. I sam sam u jednoj pjesmi kazao: “Svi ste tako isti.”
To nije istina zato što je u tančine istina, nego zato što su razlike nedovoljne, neuvjerljive, ponegdje i tek puko kozmetičke. To je činjenično stanje, a ne proizvod bilo čijeg malodušja. Malodušnost, baš naprotiv, toleriram samo kao kratkotrajan pad duha, nikako kao permanentnu mentalnu klimu – ali nije rješenje bježati u puku kontru tek da te netko ne bi nazvao snobom.
Ja vjerujem, itekako verujem u mnogo što, aktualni političari su sami krivi što ne upadaju ni u tako širok krug moje svjetonazorne “religioznosti”. Međutim, na opći defetizam ne pristajem. Spomenuo sam građanske prosvjede – ima i vrlo pametnih ljudi koji prigovaraju tom konceptu; ne znam je li njihov stav defetizam, ali znam da nam sada tako nešto svakako najmanje treba. To što koncept nije idealan, to ne mijenja činjenicu da je trenutno jedini – ako su druga opcija tvitovi i statusi, biram ulične prosvjede.
Isto tako, kada je trebalo da mi građani zaštitimo zaštitnika građana od napada vlastodržaca, to sam činio na sve načine, jer vjerujem njemu i vjerujem u njega. Ako se obistine nagovještaji da će se kandidirati za predsjednika, sigurno neću malodušno bajati u ćošku svoje sobe kako će i to propasti. Možda hoće, i bit ću tu da ga kao građanin iz svih svojih topova što je iznevjerio povjerenje. Ali ću mu ga najprije dati, jer ga u ovom momentu apsolutno zaslužuje time što nimalo i ni u čemu nije isti s aktualnima.
Što bi rekao mladima koji masovno bježe od sveg ovog ludila i pokušavaju pronaći izlaz u inozemstvu?
Ništa. To su duboko individualne odluke. Razumijem razloge i onih koji ostanu, i onih koji odu.
Jesi li i sam ponekad poželio otići i maknuti se od svega?
Naravno. Na protestima viđamo očeve s djecom na ramenima, a moja prijateljica kaže: “Hah, ovako je i mene tata držao kad su svrgavali Miloševića.”
Nije da itko sanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti gdje svaka generacija biva dignuta na ramena i svejedno ne dogleda ljepše horizonte. Otuda, kažem, razumijem svakoga tko ode. Kao što razumijem i svakoga tko ostane i plemenito nastoji barem i malenim doprinosom promijeniti stvari.
Ne razumijem samo jednu vrstu ljudi: one koji ostanu i pristanu na uklapanje.
Što si izvukao iz rada na emisiji “Perspektiva”? Bude li ti reakcije srednjoškolaca više optimizma ili pesimizma?
Ima i jednog i drugog. Kad sam bio srednjoškolac, kao što su oni sada, drugačije sam gledao na stavove vršnjaka; sada, od njih po godinama udaljen ne tako mnogo a opet dovoljno, razumijem onu čuvenu “djeca nisu kriva”. To je mučna, velika istina. To su djeca ovog, ne onog vijeka. Ali su baš zato pravi lakmus kakvo je finale prethodnog vijeka bilo i kakve su im štafete predane.
Mislim da bi svaki prosvjetni radnik, a u boljem scenariju i svaki roditelj i svaki političar, morao pogledati makar neke od epizoda – svi sve vrijeme govore o mladima, a “Perspektiva” je jedina ili gotovo jedina koja zapravo pušta njih same da se izjasne kako se osećaju i kako gledaju na stvari. Tu ima mnogo toga lijepog, tu ima mnogo toga ružnog, ali u oba slučaja, to je tako pa je tako, i ne da se negirati demagogijama i guranjem pod tepih.
Utisak mi je da svi imamo još mnogo, mnogo posla na izgradnji mira, a najnoviji događaji tjeraju nas da se ozbiljno zapitamo radi li Balkan uopće na tome ili na potpuno suprotnoj stvari. Što sve mir (onaj pravi, ne tek koegzistencija uz pritajenu ili sasvim otvorenu netrpeljivost) može donijeti, to nikad poslije rata nismo istražili do kraja. Ali bismo svi trebali biti načisto s tim što pak rat donosi. Suludo je misliti da će nam donijeti išta osim krvi na sve strane i profita huškačima. Ovo nije “Game of Thrones”, gdje te vladar vodi u bitku i stoji na čelu vojske, spreman da prvi položi život – naprotiv, sve te vođe koje pale masu s govornica sjest će u svoj helikopter i biti miljama daleko čim odjekne prvi pucanj, a ginut ćemo mi. Ti, ja, klinci iz “Perspektive” i njihovi vršnjaci, sve dok se ovi ne budu “helikopterisali” na sastanak visokih dužnosnika i proglasili da je dosta.
Na jednoj od tribina bavio si se temom slobode medija, koji su zaključci?
Ukratko, zaključak je da su srpski mediji pod opsadom jednog čovjeka, osobe koja se ozbiljno nervira čak i zbog društvenih mreža i bukvalno bilo čijeg drugačijeg mišljenja, osobe koja je silom prilika okrečila lice demokratičnošću i računa s time da baš svi imamo amneziju i ne pamtimo da su njemu takve ideje zapravo potpuno strane.
Podatak koje je medije – koji tisak i koje televizije – birao za svoja javna glasila najbolje potvrđuju što misli o vlastitom narodu i kakav je koncept njegovog prosvjetiteljstva. Ostale medije kontrolira ili lagano sužava obruč oko njih. Ali se opet mora reći ono što već rekoh: što god on činio, informacije su dostupne. Samo još kad bi narod htio promijeniti kanal jednom u ponekad ili da načas siđu s Facebooka.
Iza sebe imaš niz knjiga pa si se vjerojatno mnogo puta susretao s pričama da ljudi sve manje čitaju i sve više uživaju u “smeću s televizije”. No, je li knjiga zaista žrtva televizije ili prije masovne nezainteresiranosti za knjigama? Je li ono što ljudi gledaju prijetnja ili samo odraz stvarnog stanja interesa većine?
Knjiga je, ako mene pitate, žrtva trenutka. Žrtva općeg ubrzanja života, jer traži vrijeme i koncentraciju. Kod mlađih generacija, kojima to nije samo po sebi važan deo iskustva, ista je stvar i u odnosu prema stripu, iz istih razloga. Kultura instant-življenja je tu suština, sve ostalo su simptomi.
Kao jedan od važnih faktora “krize čitanja” u Srbiji uzima se i činjenica što danas knjige pišu i ljudi za koje se osnovano sumnja da znaju svu interpunkciju i notorni pravopis, ponegdje čak i baš sva slova. Njihovo prisustvo na Sajmu knjiga, istini za volju, mi stvarni prijatelji književnosti uvijek ćemo doživljavati kao invaziju i desant na svoj prostor, i to je jedno.
Tvrditi da je neknjiževnost oduzela makar jednog čitatelja književnosti nešto je pak sasvim drugo. Ako takav slučaj postoji, na nivou je statističke greške. Iluzorno je pomisliti kako je itko digao ruke od Pekića ili Kiša zato što ga je zamađijala nesretna modna blogerka. Što se hoće reći kako nije sporno to, nego je problem s klincima, koji se tek opredjeljuju – pa, i tu imam rezervi. Ukratko, slika je tragična, ali bi bila ista i bez ovakvih knjižica; opet simptom, ne srž. Ukratko, nimalo ne odobravam, ali ne mislim da mi je taj val oduzeo jednog jedinog čitatelja.
Koliko se često susrećeš s problemima zbog onog što promičeš u svojim pjesmama? “Pegla” se našla na posebnom udaru kritika, kako reagiraš na sve to?
Ubrala je i mnogo pohvala, a kada pogledam od koga je stiglo jedno a od koga drugo, te što su argumenti, ne samo što sam zadovoljan nego i sasvim spokojan. Stvari koje sadrže stav prirodno pobuđuju i slaganje i neslaganje, a kod nas na Balkanu oba se izražavaju burno i ostrašćeno. S time moraš računati ako se ovime baviš.
Dogode se situacije, naravno, pa i vrlo neugodne, ali jadati se o tome bilo bi neumjesno kao da vam vatrogasac kuka što svako malo skače u vatru.
Postoje li neki tekstovi koje danas ne bi napisao (ili bi teme obradio na potpuno drukčiji način)?
U suštinskom smislu ne, a što se “tehničkog” dijela tiče, svatko iole samokritičan vidi mane, nedostatke i drugačija rješenja za svoja ranija djela. Što je sasvim normalno, pa otud autori to i čine kad mogu – remasterirane ploče, novi aranžmani starih pjesama, revidiranje rukopisa romana za novo izdanju. Ovo posljednje, kako rekoh, jeste nešto čega sam se ove godine latio, i bilo je veoma izazovno i zabavno.
Jedna od tvojih velikih ljubavi je strip, kako ti se čini ovaj filmski “overkill” Marvelom i DC-jem? Je li to dobro ili loše za buđenje ljubavi prema stripu kod mlađih generacija i tko je na vrhu tvoje liste najboljih stripovskih junaka svih vremena?
Urednik sam svih edicija Dylana Doga u kući “Veseli četvrtak” (imamo ih nekoliko, imat ćemo ih još), pa nije teško naslutiti tko je moj omiljeni junak, je li… Što ne znači da je Dylan nešto najbolje što sam ikada čitao, ali znači da je on moja praktično cjeloživotna konstanta, od klinačkih dana do danas, te ga ništa ne svrgava s tog trona.
Ove godine završio sam prijevod i adaptaciju posljednje, šeste knjige serijala “Lokot i ključ” (Locke & Key), veličanstvenog djela iz pera Joea Hilla a u crtežu Gabriela Rodrigueza – baš mi je Edo Maajka nedavno pisao kako mu se vrlo, vrlo dopao serijal.
Okrenut sam takvim stvarima na jednoj i umjetničkom stripu na drugoj strani, superheroji me zanimaju vrlo malo ili vrlo nimalo, i na papiru i na velikom platnu. No, ako pobuđuju ljubav prema devetoj umjetnosti, to je svakako dobro.
Neki te zovu Vrabac, a neki Deda, odakle ti nadimci? Neki te nazivaju i “glasnogovornikom generacije”, kako ti gledaš na tu titulu?
“Vrapca” je smislio moj drugar Đole (Wikluh Sky) u vrijeme kad smo svirali zajedno, zato što stalno nešto grickam kad putujemo na koncerte – pa je jednom rekao kako “Vrabac stalno zoba svoje zrnovlje i hranu za astronaute” (čipseve s ovim i onim okusom). “Deda” ima veze s mojom zaboravnošću i načinom na koji kišem.
A “titula” koju si spomenuo laskav je kompliment, ali veoma pretjeran; uopće ne mislim da postoji tako nešto kao što je glas generacije.
I za kraj, jedno ekstra neoriginalno pitanje. Pripremaš li nešto posebno za koncert u KSET-u?
O da – koncert! Ovo je naše najsnažnije izdanje i jedva čekamo da zagrebačkoj publici odsviramo cijeli šou. Vidimo se!
Izvor: index.hr
