Bahaćenje bez granica
Ona ističe da su stranke u vlasti jasno podijelile resore i teritorije, poklopile institucije i niko se nikome ne miješa u posao.
“Nemate više ni političkih trzavica kao ranije, što im omogućava punu bahatost. Dobar primjer je recimo odluka Vlade FBiH da oduzme reprezentativnost Udruženju poslodavaca. Ovo malo u FBiH što je potpredsjednik Dunović zatalasao u vezi s članovima FERK-a nije ništa u odnosu na sve drugo što se događa. Opozicija je prilično tiha, pa čak i nemoćna, intelektualci šute osim kada su lično pogođeni nečim. Istovremeno, i medija je sve manje i sve im je teže opstati”, secira Čengić.
U svemu ovome, prema njenom mišljenju, građani ne vide prostor za djelovanje ili traženje bilo čega od vlasti, a oni koji imaju posao u javnom sektoru i ne pomišljaju da negdje izraze nezadovoljstvo.
“S druge strane, demonstranti iz februara 2014. su ili van BiH ili duboko razočarani ili redovno dobijaju prijeteće poruke. Vjerujem da i vjerske zajednice čine svoje umirujući nezadovoljstvo, a mnogo ljudi svoje nezadovoljstvo istrese na društvenim mrežama. Kada bi policija i tužilaštva radili svoj posao bilo bi sasvim drugačije, ali i oni su pod kontrolom eksponenta političkih partija, a partije pod kontrolom pojedinaca”, poručuje novinarka Starta.
Masovni mazohizam
Aktivista iz Tuzle Danijel Senkić smatra da su glavni buntovnici, tzv. vođe februarskih protesta, prvaci na azilu u zapadnim zemljama, sa dobrom političkom podlogom za njegovo dobijanje.
“Oni iza njih su uhljebljeni u kojekakve sindikate ili nagrađeni na drugi način. A oni treći, raja koja je išla srcem vjerujući ovim prvim, oni se nalaze u sudskim klupama i suočavaju se sa zakonskim sankcijama za kojekakve paljevine, uništavanje društvenih dobara i slično”, izjavio je predsjednik Udruženja Front koji vjeruje da su februarski protesti, kao najveći građanski bunt u modernoj historiji BiH, režirani i vođeni tako da “predstavljaju kraj demokratskog bunta u BiH”.
“Očigledno je njihov cilj bio da se više nikada ne dogode”, uvjeren je Senkić.
Nezadovoljan pasivnošću ljudi u našoj zemlji, on ne štedi na kritikama i poručuje: “Nisu građani doživjeli nikakvu amneziju. Na Bosancima se može raditi jedno opsežno psihološko istraživanje iz oblasti masovnog mazohizma. Krajnji vid bunta je kućno rondanje, i to je za sada vrh. Mi nismo normalna nacija, mi smo samo dobro ‘odrađeni’ pokusni kunići, živimo kao zombiji i glavna, a možda i jedina emocija, vezana je samo za naše puko preživljavanje. Preživljavanje u strahu od drugoga, a taj strah nam svakodnevno nameću naši. I to je glavna briga zatucanog, nepismenog, mazohističkog i jadnog bosanskog naroda. Kleronacionalisti u BiH funkcionišu na tako dobro osmišljenoj strategiji, na čemu bi im pozavidio i sam Hitler”.
Smatra da se sve sile moraju usmjeriti ka psihološkoj revoluciji, buđenju nacionalne svijesti i konačnom definisanju zajedništva.
“Onog trenutka kada shvatimo da smo prvo Bosanci, da svi imamo isti problem: egzistenciju koja je narušena zbog kleronacionalnih poglavica za koje tako zdušno dajemo svoj glas, da nas dijele samo različiti načini vjerovanja u dobro, ali da smo to zbog ovozemaljskog zla potisnuli na stranu hipnotisani Bakirom i Sebijom, Miletom i Draganom… tek tada možemo razmišljati o ozbiljnoj revoluciji protiv sadista koji nam decenijama rade o glavi”, poručio je Senkić.
Gdje je nestao otpor
Međutim, inertnost mladih ljudi kojoj trenutno svjedočimo ne ukazuje na mogućnost bilo kakvog dizanja glasa i traženja svojih prava.
“Najmanje su dva razloga za izostanak aktivizma građana u realnom prostoru. Prvi se odnosi na činjenicu da su građani veliki dio svojih komunikacijskih aktivnosti prenijeli na društvene mreže, pa smatraju kako je like i share dovoljan pokazatelj bunta, nezadovoljstva, otpora. Dakle, društvene mreže dio su problema neaktivnosti građana jer se online aktivizam rijetko ‘seli’ u offline prostor. Drugi razlog je, čini mi se, značajniji, a on se tiče opće apatije i stava građana da se ništa ne može promijeniti i da je njihov aktivizam nedovoljan za neku korjenitu promjenu stanja. Zato društvene mreže postaju neka vrsta prostora za ispoljavanje frustracije, ali ne i pokretanje akcije”, objašnjava profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo.
Ona ističe da su društvene mreže ipak samo dio problema, ali da je veći problem kako građanima pokazati da njihov stav iznesen u javnom prostoru ima nekog utjecaja: “Ko to može činiti? Prije svega obrazovne ustanove, učeći mlade da misle, imaju stav i djeluju, zatim mladi ljudi sami, podstičući jedni druge na djelovanje, ali i institucije slušajući stav javnosti. Da li to žele? Za obrazovni sistem i institucije nisam sigurna. U mlade još vjerujem”.
Izvor: klix
