Plus size blogerica Nadia Aboulhosn za The Cut napisala je pismo u kojem je objasnila zašto je ponosna na to što nosi američku veličinu deset, ekvivalent europskom 40.
“Jednom davno bila sam samo djevojka koja je voljela fotkati odjeću koju je nosila. Nisam imala pojma da ću postati simbol prihvaćanja svog tijela. Visoka 160 centimetara i u veličini 40, nisam bila tipični “model”, no nisam se smatrala drugačijom dok nisam kročila u modnu industriju. Odrasla sam okružena ženama koje su imale tijela slična mome. Moja mama i najbliže prijateljica nikad nisu pričale ružno sebi pa mi je samopouzdanje bilo ugrađeno od starta. Ako je netko kritizirao moje tijelo, mama bi me uvjerila da sam lijepa. No izgubila sam se prije nekoliko godina kad sam pokušala udovoljiti nerealističnim očekivanjima društva o idealnom tijelu.
Uvijek sam voljela svoju karijeru blogerice i modela, toga što sam sama sebi bila šef, no često sam se pitala bi li drugi izdržali mržnju koju sam doživljavala na dnevnoj bazi, zlostavljanje na forumima koji su doslovce posvećeni tome da se pljuje po mom izgledu. Ove godine na Beautyconu u New Yorku, jedna me djevojka pitala kako uspijevam izdržati svu negativnost oko sebe, uključujući i to da neki brandovi ne žele surađivati sa mnom zbog moje veličine. Rekla sam joj da uspijevam jer sam oduvijek bila fokusirana na svoj cilj: Pomoći drugima da budu najbolja verzija sebe. Zato što to pomaže meni da budem najbolja verzija sebe.
Postojala je jedna točka u mojoj karijeri, dvije godine nakon što sam počela pisati blog, kad su me negativni komentari zaista pogodili. Nisam bila blizu svoje obitelji, borila sam se s poslovnim problemima i nisam imala stalni dohodak. Nisam imala novca za stanarinu u New Yorku i bila sam na rubu izbacivanja iz stana. Nisam imala novca za hranu. Samo sam razmišljala zašto toliko toga žrtvujem za blog koji mi ne daje ništa osim ružnih komentara i kritika. Počela sam sumnjati u sebe.
Razmišljala sam o odustajanju jer sam bila toliko drugačija od onog što su mediji smatrali lijepim. Bojala sam se da nikad neću dobiti posao jer sam niska, imam veliku stražnjicu i prekrupna.
Jednog dana bilo mi je dosta razmišljanja o istoj stvari. Nazvala sam dobrog prijatelja, Amira Abbassyja koji je desetljećima u glazbenoj industriji i imao je mnogo dobrih savjeta. Promijenio je moj način razmišljanja, rekao mi je: “Znaš li da si dobra osoba?”. Rekla sam da da. Tad je rekao: “OK, fokusiraj se na to da nastaviš biti dobra osoba. Ako oni to ne mogu vidjeti u tebi, to je njihov problem. Posvećuj manje pažnje na kritike i brini više o sebi. Tvoja svrha je mnogo veća. Za tri godine ovo ti više uopće neće biti problem”.
Bio je to jednostavan razgovor, no jako me pogodio. Ponekad morate pročitati nešto, vidjeti nešto ili popričati s nekim kako biste se probudili i vratili u život. Tad sam odlučila da neću čitati komentare kukavica. Ako vidim nešto negativno, odmah obrišem komentar i blokiram tu osobu.
Postojao je trenutak u mom životu kad sam se osjećala kao varalica. Željela sam ljudima pomoći da se osjećaju dobro u svojoj koži, a ja se nisam osjećala dobro u svojoj. No tad je nešto kliknulo u meni i shvatila sam da nisam tu da se sviđam ljudima, tu sam da živim život u punom potencijalu, bez obzira na to slagali se drugi s tim ili ne. To je sad moja mantra i držim je se”, napisala je.
