Vijeće je tada zaključilo da raspolaže s dovoljno dokaza da je Šešelj “sustavno omalovažavao Hrvate i muslimane” nazivajući ih uvredljivim i pogrdnim nazivima poput “ustaše” i “balije”, kao i da je širio atmosferu straha te da je dostatno dokazano da je poticao svoje dobrovoljce na ostvarivanje njegove “nacionalističke ideologije svim sredstvima” i da je Šešelj smatrao da se ti ciljevi mogu ostvariti “jedino protjerivanjem nesrba”.
Šešelj je također bio svjestan da će nakon njegovih huškačih govora uslijediti zločini a sudsko vijeće smatralo je i da ima dovoljno dokaza i o njegovoj kriminalnoj namjeri progona. Sud je, odbijajući tada Šešeljev zahtjev za odbacivanjem optužnice, zaključio i da je dokazana uzročno-posljedična veza između njegovih govora i zločina.
Tužilaštvo tereti Šešelja da je, zajedno s drugim sudionicima zločinačkog pothvata predvođenog bivšim jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, pokušao uspostaviti novu srpsku državu na dijelovima Hrvatske, BiH i same Srbije kroz progon pod patronatom države, koji je uključivao ubistva, deportacije, zlostavljanja, pljačku i uništavanje imovine Hrvata i muslimana.
Optužen je u devet tačaka za zločine protiv čovječnosti i povrede ratnog prava i običaja u BiH i Hrvatskoj, a posebno za masakre na Ovčari i u Voćinu te progon Hrvata iz Vojvodine. Ideju “velike Srbije” sa zapadnom granicom Virovitica-Karlovac-Karlobag zagovarao je u javnim nastupima, a svojom je ekstremnom retorikom mobilizirao i poticao na progon Hrvata i muslimana ne samo sebi podređene stranačke dobrovoljačke oružane jedinice, nego i drugih srpskih snaga, smatra tužilaštvo.
Tokom dokaznog postupka koji je započeo 2007. tužitelji su kao svjedoke izveli brojne žrtve, uključujući preživjele masakra na Ovčari i u Voćinu u kojem su sudjelovali Šešeljevi dobrovoljci. Svjedočili su i prognani Hrvati iz vojvođanskog mjesta Hrtkovci koji su se nakon njegova govora u Skupštini u Beogradu u aprilu 1992., kada se zauzeo za progon Hrvata iz Vojvodine, te njegova mitinga u Hrtkovcima u maju ‘92. na kojem je čitan popis Hrvata i Mađara koji moraju otići, počeli iseljavati u strahu i uz prijetnje. Iz Hrtkovaca je odselilo oko 700 od 1000 Hrvata, a Hrtkovci su preimenovani u Srbislavce.
Svjedoci na sudu prenijeli su svoj strah od posljedica njegovih istupa u kojima se primjerice hvalio kako hrvatsko i muslimansko stanovništvo u BiH ne spava danima u strahu od srpskog četničkog pokreta koji je vodio.
O zločinu na Ovčari i progonu Hrvata na njegovu suđenju govorili su i tadašnja direktorica vukovarske bolnice Vesna Bosanac, forenzičar Davor Strinović koji je svjedočio o ekshumacijama na Ovčari i psihologinja Višnja Bilić iz Uprave hrvatske vlade za zatočene i nestale koja je govorila o potrazi za žrtvama rata u Hrvatskoj.
Dokazujući masakr u Voćinu u kojem je u decembru 1991. ubijeno više od 40 Hrvata, svjedoci, neki i pripadnici Šešeljevih dobrovoljaca opisali su kako je Šešelj u novembru 1991. u Voćinu ohrabrivao svoje dobrovoljce, a hrvatski policajac Đuro Matovina posvjedočio je kako je i istraga tada pokazala da su u zločinu sudjelovali “Šešeljevci”. Stanovnici Voćina opisivali su dolazak srpskih dobrovoljaca i zlostavljanja Hrvata koja su prethodila masakru, kao i svoj bijeg iz Voćina.
Tužilaštvo je izvelo i nekoliko eksperata koji su analizirali njegovu ideologiju stvaranja velike Srbije, te njegovih gotovo 400 govora i javnih nastupa od 1991. do 1994. u kojima je zagovarao nasilje nad drugim narodima.
Izvor: FENA