AKO BOG I ALLAH VEČERAJU ZAJEDNO…
Kaže njemu Bakir Izetbegović da je „štetočina“, da priča „budalaštine“, da je debeo pa „ne može da skine cipele“, da se ulizuje, da „kupuje papke“. Kaže njemu Milorad Dodik da je „lažov“, da „organizuje mudžahedine“, da je „jadnik“ i „korisni idiot“.
Pa oni se ne mogu ni svađati na pristojan način. Kako će se onda dogovarati?
Njih dvojica su tako još jednom demonstrirali svu raskoš svoje nesposobnosti. I još su to objavili kako bi im se oni dobitnici iz sopstvenih okruženja divili, a njih dvojica nastavili planirati kako da nekako dođu do glasova na izborima najesen.
Tako govore njih dvojica, koje zovu liderima, ljudi koji od ove države uvijek žele isto – da je bratski podijele. I to u danima dok građani njihove države slave i dok svijet bajkovito piše o Bosni i Hercegovini.
Ili možda baš zato.
Mogu raznorazni mrzitelji iz Banje Luke govoriti da je to reprezentacija muslimana koliko god hoće ili da Bosna i Hercegovina ne postoji. Mogu u Sarajevu koliko god žele prisvajati uspjeh bosanskohercegovačke reprezentacije kao samo njihov – neće uspjeti ni jedni ni drugi.
Ako Bog i Allah sjednu da zajedno večeraju, pa im se ono plavetnilo na stadionima, koje po poljima širi miris ljiljana, dopadne i odrede da domaćini Svjetskog prvenstva budu poraženi, teško Bakiru i Miloradu s ovom euforijom normalnosti koja im je daleko veći protivnik nego što su jedan drugome. Mudri bi političari zajahali na toj euforiji pokušavajući ponešto ušićariti.
Ali oni to ne znaju, a svakako bi bili izbačeni iz sedla. Jer ne umiju funkcionirati u normalnosti. Jednostavno – to nikada nisu ni mogli. Navikli da razgrađuju odnose među nacijama, ne bi znali kako da ih grade.
Zato je bolje ovako, da se svađaju pa da to svi znaju. Ko veli, ako je upalilo sto puta, upalit će opet. Pa će dijeliti plijen.
Već 35 godina ideologije nacionalnih stranaka nastoje ubijediti svoje narode da ih oni drugi mrze i taman kada su pomislili da su opet uspjeli, pojavi se to „prokleto“ Svjetsko prvenstvo u nogometu koje pokaže suprotno. Pa onda odlučiše da se posvađaju, da to javno objave, ali narodi koje zovu njihovima sve to – kako je napisao moj kolega s portala Istraga.ba – „pomnožiše s nulom“.
Eh, kada bi moglo Svjetsko prvenstvo trajati do izbora u oktobru pa da svi ti silni navijači nagrnu u Sarajevo da navijaju i glasaju. Toga se gospoda koja se svađaju decenijama boje.
Zato su se smjestili na startnim pozicijama trke za glasove i čekaju da loptanje prođe, nadajući se da će ono poprimiti druge, njima poznate oblike. Da se probude mrtvi i izađu na birališta, dijelit će se šporeti, kancelarije, provizije za glasove, etnički novinari i mediji dodijelit će sve moguće prostore ovoj dvojici s početka teksta i onom trećem kojeg u ovom razgovoru nije ni bilo. Pa će uvezati zastave tvrdeći da tog Svjetskog prvenstva u nogometu nikada nije ni bilo.
A Bosna i Hercegovina morat će sačekati do sljedećeg Svjetskog prvenstva, makar ono bilo – u nogometu.
