I prije srijede, 20. januara i inauguracije novog američkog predsjednika Džoa Bajdena, uz podjele na one kojima jeste i one kojima nije drago zbog Trampovog odlaska, u nas se počelo „stručno“ i na drugi način špakulisati o tome šta to znači za našu zemlju, uz katkad neukusno pretjerivanje, kao da Bajden nema mnogo važnijeg posla u postrampovskom liječenju Amerike i kao da je on naš, a ne predsjednik SAD.
NE MOŽE SE I NE TREBA sumnjati u to da će Džo Bajden iz temelja promijeniti mnogo od onoga što su fleke, promašaji, greške i brljotine, koje je četiri godine uspješno sijao Donald Tramp. To se, najprije, odnosi na borbu protiv korone, koja je dosad uzela više američkih života nego Drugi svjetski rat, a onda na izlječenje duboke podjele američkog društva i nacije, što je jedna od najvećih „tekovina“ i promašaja prethodnog stanara Bijele kuće. Uslijediće, kako je sam Bajden najavio, vraćanje SAD u međunarodne ugovore i aktivnosti (klimatske, ekonomske, trgovinske, političke, vojne…), koje je Tramp takođe uspješno razbucao.
U Bajdenove prioritete će, najavio je, spadati i povratak vezama i saradnji u oblasti razoružanja (Rusija, Iran) i, naročito, sa Evropom i Evropskom unijom. U tu „rubriku“ spada i Balkan, a u njegovom srcu Bosna i Hercegovina. Budući da je opštepoznat odnos novog predsjednika SAD prema našoj zemlji, pogotovo njegovo dobro poznavanje ovdašnjih prilika u protekle bar tri decenije, neće biti nikakvo iznenađenje ako se njegova administracija – što je, ne samo diskretno, i nagoviješteno – s više pažnje posveti našoj zemlji. Za razliku od Trampa, koji, možda, i zna gdje se nalazi BiH, ali se nije trudio, niti ga je interesovalo da sazna išta više.
I PRIJE BAJDENOVE PROŠLOSEDMIČNE inauguracije, paktično odmah pošto se vidjelo da je porazio Trampa, počele su u nas i oko nas obilne reakcije, s dominacijom nagađanja i špekualcija o tome šta našu zemlju očekuje i da li će i kako BiH profitirati. Poseban ton toj klimi je dala ovdašnja podjela na one koji pozdravljaju novog predsjednika i one koji nisu uspjeli sakriti, blago rečeno, frustracije i odsustvo zadovoljstva zbog promjene domaćina Bijele kuće. U tome su prednjačili Beogard i, bratski solidarna, Banjaluka, jednoglasni (između redova) u tome da je novi predsjednik „antisrpski raspoložen“. Ne nudeći ubjedljive argumente za ovu ocjenu, sužnjevi te fristracije su samo podebljali izvjesnost onoga što bi mogao biti zaokret u američkoj politici prema ovom dijelu Evrope, a BiH posebno. I to na tragu obične logike: pošto je Amerika izmislila, upakovala i do kraja izgurala Dejton, prirodno je da njegovu očiglednu, odavno vidljivu i potrebnu promjenu – pokrene i pogura njegov autor.
Uz to što se ta logika reflektuje na, biranim riječima kazano, frustracije i bojazan od promjene sadašnjeg, okoštalog, „ukopanog“ stanja naše zemlje, mogući razvoj takvih aktivnosti nove američke administarcije, svakako će ići nauku, prije svega, Americi, a onda – po inerciji – i nama. Razlog više za ovakvo očekivanje je pismo bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića novom predsjedniku SAD, s kojim se i lično poznaje, u kome argumentovano Bajdenu saopštava svoj stav o tome da je budućnost BiH jedino u građanskom uređenju države, pri čemu se kolektina nacionalna prava ne ugrožavaju, ne dovode u pitanje i ne ukidaju, ali se onemogućava nacionalizam, isključivost, mržnja i aktuelno stanje „korak naprijed, dva nazad“.
UZ TU, REALNU I IZVJESNU, ide, međutim, i linija „stručnih“ i stvarno racionalnih predviđanja o tome da će novi američki predsjednik, maltene preko noći, okrenuti stvari u korist normalne, funkcionalne, efikasne, evropske BiH. Pretjerivanje onih koji imaju stomačne tegobe zbog Bajdena, ide ruku pod ruku s pretjerivanjem onih koji očekuju čudo. Niti će se brzo izliječiti stomačni problemi onih koji žale za Trampom, niti će oni koji očekuju čuda – ubrzo doći na svoje. Bajden će, bez sumnje, svoje gledanje, stavove i opredjeljenja u vezi s Balkanom i BiH, nastojati pretvoriti u praktične političke poteze. Ali, ne zaboravimo, on ima mnogo posla u vlastitoj avliji, pošto će Trampove fleke morati dugo, uporno i temeljito vaditi. Tek kad u tome poodmakne ili paralelno s tim – doći će na red i dejtonske „krive Drine“ u BiH.
Kad i ako to shvate oni koji različito reaguju na činjenicu po imenu Džo Bajden, biće lakše i njima i svima ostalim. Frustracije će, prirodno, vremenom ishlapiti, a euforično raspoloženje i usijani optimizam u vezi s tim da će nam uskoro svanuti samo zato što je Bajden sušta suprotnost notornom Trampu, prije li kasnije će biti svedeni na realnu mjeru. U prevodu: na zaključak da je on ipak američki, a ne naš predsjednik i da mu je američki interes – i BiH samo u tom okviru – osnovi i najvažniji posao.
Piše: Zlatko Dukić
