Oblačim se I užurbano kao na neku tužnu, ali svečanu zabavu… Pitaju me gdje žuriš?? Kažem im razlog I izlazim iz kuće… Ne znam da li me je sramota što sam sam izašao ili što osjećam osudu u srcu što oni nisu.
Tuzla je je još jednom pala na ispitu. Dragi moji roditelji, nastavnici, pedagozi, direktori jebenih škola koje vodite, gospodo MINISTRI sa platama po 3.000 KM I svojim šoferima, savjetnicima, sekretaricama, ljubavnicama I svim drugim smećem, poštovani govnodine načelniče ovog smrdljivog grada sa svim svojim savjetnicima I službama, 500 uposlenika opštine, jebeni studenti-što ćete večeras po kafanama šenlučit I pjevat- “Al to nije razlog da se noćas ne pije..”, učenici I članovi sekcija, organizacija, drugih ubleha, kolektiva, sindikata, fb prijatelji, lajkači, šerači raznih sisa I guzica, kriminalci I Vi “gospođo” ili “gospodine” što se nismo vidjeli večeras, pa u čudu čitate ovo… Vidim kako se već smijete, u sebi misleći- kakav idiot, mi smo super, kako smo pametniji od njega… Vi dragi moji ne osjećate nikakvu potrebu da budete dijelom ovog društva.
Sinoć je održan skup- ako je u vasionskim razmjerama tuge zbog povoda – 100 ljudi skup “podrške”, “odavanja počasti” ili kako god to nazvali povodom 40 dana od kako je…. Sramota me je da napišem to ime… Pametnom je I ovo dosta.
Sjetite se sve divne djece u Vašem životu. Vaših kćeri I sinova, malih rođaka, tečića, pačića koji nas nasmijaju do suza, koje dijelite po jebenom FB da ih svaki manijak gleda, koje uspavljujete noću I koji Vam daju snagu za dalje… Vama “gospođo” I Vama “gospodine” koji ste prešutali kada je trebalo odšutati minute Vašeg jebenog, bezvrijednog, vremena. Imena TE djece mogu sutra biti ispisana nekim novim svijećama, nekim novim web postovima, tužnim objavama I hiljadama formalnih lajkova. TA djeca sutra mogu biti zlostavljana od nekih novih monstruma koje su monstrumima napravili duboko bolesni umovi, brakovi, životi…
Svašta mi prolazi kroz glavu. Volio bih da moj krik može svako da čuje i osjeti… Da Vas “gospodo” I “gospođe” zaboli malo stomak koliko mene svaki udisaj zaboli dok svoje misli pokušavam da pretočim u riječi… Nemojte se čuditi kada postanemo još veći robovi. Kada uzmete puške I topove… Jer nisu krivci primitivci… Krivi smo mi…
Jer nama je dobro, nama je BAŠ kako smo zaslužili.
#Fadile# hvala #ti #mi #smo #govna
“Večeras ćemo za njih voljeti
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali
samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.”
Piše: Amir Zonić
