Sjedili su, čini mi se, danonoćno ispred obližnjeg dragstora, pušili cigarete i ispijali po ko zna koju turu piva. Tih dana sam ih svakodnevno viđao na tome mjestu. Spadali su u onu kategoriju ljudi, koje u društvu nazivaju alkohoričarima, propalicama i uličarima. Njihov jedini posao bio je da po čitave dane ništa ne rade. Samo bi stojali pred dragstorom, kao da vrijeme stoji, zviždali za zgodnim ženama koje bi igrom slučaja prošele tim putem, te vješto molećivo prosili i izmamljivali novac od prolaznika u svrhu kupovine alkohola.
Dani su bili pakleni, ali ih ni to nije remetilo da tu sjede, naprotiv ta vrućina kao da ih je dodatno inspirirala i motivirala da se opijaju i pjevaju vulgarne pjesme. Njih 7-8, svi u poodmaklom srednjem stadiju života, zagorčavali su život ljudima koji su stanovali u obližnjim zgradama.
Bilo je blago predvečerje. Upravo sam se vraćao u svoj mravinjak nakon napornog radnog dana i potrage za komadićima otpadaka hrane. Nisam imao Bog zna kakvog uspjeha tako da sam bio jako umoran i gladan. Nadao sam se da je ostatak ekipe iz mravinjaka imao više uspjeha od mene. Prolazio sam, kao i obično, pored onog dragstora, a četica malih pijanih ljudi sjedila je pred istim. Među njima bio je i jedan novi, nepoznati i dosta krupniji muškarac. Na osnovu cjelokupnog dojma dalo se zaključiti da su svi u poodmaklom stadiju pijančenja za taj dan. Bili su pijani, kao što se to u narodu kaže, kao majke. Njih par odvojilo se sa strane, i pjevalo neke primitivne pjesmuljke. Razaznao sam neke riječi u pjesmama kao što su: „Razo, moja Razo, moj voljeni druže” i slično. Na drugoj strani, u razmaku od samo par metara, vodila se oštra rasprava o nekoj očitoj laži. Jedan od pijanica pričao je o svome, davno prošlom, životu. Govorio je o tome kako je u mladosti s nekim prijateljem opljačkao veliki supermarket te da je neko vrijeme živio kao gospodin. Ali onda se u njegovome životu pojavila neka, kako ju je on nazvao, „kurva”, koja mu je na osnovu sisa i guzice sve uzela tako da je ostao „go ko pištolj”. Ostali koji su ga slušali, divili su se njegovoj hrabrosti, bodrili ga, vrijeđali njegovu „kurvu”, psovali je, psovali joj i omalovažavali je. Opet u trećoj grupici vodila se žustra svađa. Onaj visoki s početka priče svađao se sa jednim malim čovječuljkom.
„Ti si seljak”, govorio je visoki.
„Vi izbjeglice, nakotili ste se ovdje u gradu, sad vas ovdje ima pun kurac”, nastavio je.
„Jebem li vam majku seljačku, vratite se u vaša sela, pizda vam materina”, bjesnio je visoki.
Omaleni čovječuljak pokušao je da se odbrani : „Nisam ja seljak, čovječe. Po čem se tebi ogledaju seljaci”, drhtavim je glasom govorio čovječuljak.
„Ja sam ovdi doš'o, jer su me četnici protjerali sa moga, inače nikad ne bih kročio u ovaj pišljivi grad.
Vi građani ste nikakvi ljudi. Na selu sam imao ljude u koje sam se mog'o uzdati. Ovdi ne mogu ni u koga, jer ste pičke”, govorio je čovječuljak.
„Vi ste pičke, pičkurine”, zahuktao se visoki.
„Vi ste pičke i seljaci, jebem vam mater”, vrijeđao ga je visoki.
„Vratite se svojim kravama, ovcama i kozama kad ne znate hodati po asfaltu”, derao se visoki.
Zatim je nasrnuo na omalenog čovječuljka i uhvatio da ga davi. Omaleni čovječuljak se pokušao odbraniti, ali nije mogao da se odbrani od snage evidentno jačeg i većeg čovjeka.
Ostale pijanice pokušale su ih razdvojiti. Nije im uspijevalo. Visoki je dobro pretukao omalenog. Bio sam prestravljen. Nisam vjerovao da ljudi mogu biti takve životinje. Zahvaljivao sam Bogu što sam mrav. Neki čovjek koji je slučajno prolazio tim putem, nazvao je policiju. Ubrzo su one pijanice uspjeli razdvojiti, onu dvojicu „boraca”, ali i nakon što su ih razdvojili ulicom su dugo odzvanjale psovke. Kroz par minuta pojavila su se i kola policije.
Uzeli su neke izjave koje mi nisu bile baš jasne, a zatim priveli obojicu „boksera”.Visoki se nije baš dao privesti i jako se opirao. Vrijeđao je policajce, dok je onaj mali, valjda od zadobivenih udaraca, bio miran kao ošamućen i nije se opirao.
Uskoro su policijska kola otišla sa svojim krivcima natovarenim u auto poput stoke, gomila pijanaca se polako razišla, a ja sam nastavio svoj večernji put ka mravinjaku. Na ulazu u mravinjak pozdravio me jedan od braće mrava, koji je stražario te večeri, a ja sam još jednom zahvalio Bogu na tome što sam mrav, pogledao ka bijelom mjesecu koji je visio na nebu i zatim ušao u mravinjak.
Autor: Muhamed Zimić
