Piše: Biljana S.Tomić
Priča meni moja prjateljica sa periferije Tuzla, ili iz prigradske mjesne zajednice kako se to zvanično zove, kako je išla doktoru i ušla u hladnu ordinaciju. Šta je ovo doktorka – nemamo uglja i drva, dobija odgovor. Kako nema?? Pitajte našeg direktora Doma zdravlja u Tuzli. (Suada Bijedića za one kojima to nije poznato).
….Tako je moja druga saznala da su im iz Uprave Doma zdravlja rekli da para za to nema i da se snađu(!!). To vam je ona stavka svake ustanove materijalnih troškova i održavanja. Sad to „snađite se“ su proširili u imperativnu rečenicu:
„Donesite uglja i drva od kuće! Ili ako nemate organizujte se, skupite novce i kupite!!“.
Nestašica/neimaština.
Nikako ne volim te dvije riječi. Mrske su mi još od rata. I opet su prisutne.
Sada poslije 22 godine u miru tako su zlokobne i uznemirujuće u našim životima. Istina ne svima, jer ima onih koji se poprilično razbacuju.
Ali, nejse – vratimo se suštini priče.
Ta nestašica vam sad u ovim uslovima dođe kao drugo ime za stanje u našem zdravstvu. Na jednoj strani imate imate vrhunske rezultate ljekara, a na drugoj porazna (materijalna) slika u našim ambulantama.
Mnogo toga i sami smo iskusili. Jer lijekove kupujemo, uglavnom sami, ako treba nosimo sve sa sobom i za previjanje, sve za infuziju… Da ne nabrajam dalje.
Do tada i vi pacijenti iz okolnih mjesta, gdje postoje ambulante, osim što ste „osuđeni“ na sve ovo gore pobrojano imate i dodatni harač. Potrudite se kada idete svom doktoru u cegeru ponesite umjesto sira, jaja ili peke malo uglja i koju cjepanicu da se vatra ne ugasi. I da vam se vaši doktori i medicinske sestre ugriju.
Vozdra do sljedeće zime!!
Ko se ne smrzne – pričaće.