DNEVNIK JEDNE MAME: 6 stvari koje sam naučila o majčinstvu

Mama – moja najdraža uloga, ali i neiscrpna tema i pokretač ka što boljem življenju. S jedne strane, zato što sam oduvijek imala izražen majčinski instinkt prema svima, a s druge strane jer i sama imam čarobnu mamu. Ovo je tema o kojoj sam počinjala već par puta pisati, ali uvijek je prevagnula neka druga priča za koju me je ponijela inspiracija u trenutku. Pisala sam i brisala retke o mojim roditeljima, djetinjstvu, odgoju mog velikog djeteta (sestre 12,5 godina mlađe od mene), čuvanju tuđe djece… jer zaista osjetim kako me cijeli život pripremao za ovu ulogu i da imam toliko toga za reći, kao nečije dijete i kao roditelj.
Ali kao i sve u životu, sve je jako jednostavno i povezano, pa tako i roditeljstvo. Iz tog razloga ću ovaj put pokušati samo ukratko objasniti par istina koje sam čula prije dvije godine – tzv. posuđeno znanje, koje je postalo i moje iskustveno jer mi je u potpunosti promijenilo pogled na majčinstvo i roditeljstvo, pa tako i moje postupke.

BITI MAJKA-RODITELJ JE ULOGA, KAO I SVAKA DRUGA ULOGA U ŽIVOTU! – ovu sam u potpunosti razumjela otkako sam i sama počela igrati ovu ulogu. Naime, u ovih 30 godina života sam upoznala bezbroj mama koje su svoj život, svoje postojanje poistovjetile s majčinstvom. Toliko se grčevito drže za svoju djecu, kontroliraju ih ili im apsolutno sve podređuju, pa misleći kako ih štite iz ljubavi, prave i sebi i djeci velike probleme u životu. Zašto? Zato što su nažalost ostale prazne u sebi i u drugim ulogama, pa su svoju svrhu postojanja poistovjetile s ulogom majke-roditelja. One se jednostavno boje pustiti svoju djecu da žive svoje živote, jer time gube svrhu svog postojanja. One jednostavno ne shvaćaju da mudar roditelj na prvo mjesto stavlja sebe, jer je to prvo pravilo ljubavi, a roditeljstvo je najveća uloga ljubavi. Vezano za ovu priču stalno mi je javlja ona misao – Vaša djeca nisu vaša tj. djeca su nam posuđena na određeno vrijeme! S ovim se u potpunosti slažem, jer time što sam postala majka osjećam kako sam se obogatila za još jedno neopisivo iskustvo, ali svoj život i postojanje ne vezujem isključivo za svoje dijete. Ja sam i dalje i supruga, sestra, prijateljica, kćerka, zaposlenik – biće koje stalno raste, stalno dobija i gubi uloge. Istina je da za nijednu ulogu ne dolazi pismeni priručnik, ali imamo jedan usađen u nama i to najbitniji – NAŠE EMOCIJE. E da bismo znali čuti ih, trebamo ih za početak osvijestiti, pa pustiti ih da nas vode. Tu nastupa naša odgovornost kao roditelja, odnosno naš izbor kako ćemo odgajati naše dijete? Lično sam izabrala da učim zajedno sa svojim djetetom kako biti najbolji roditelj za njega, a prvenstveno vjerujući u dobro, slušajući svoje dijete i tražeći odgovore u sebi.

DJECA BIRAJU SVOJE RODITELJE! – Čuvši ovu izjavu po prvi put, u meni se odjednom dogodila snažna oluja, pa onda predivno razvedravanje. Odjednom su mnoge prepirke iz prošlosti dobile smisao. Napokon mi je bilo jasno da sam ja sama izabrala takvu majku i takvog oca zato da bi naučila određene lekcije. Osjećala sam se toliko olakšano. Jeste, da su se pojavljivala i pitanja – zašto nisam birala drugačije, malo lakše, ali očito da za ono što sam trebala naučiti su oni bili od najveće pomoći. U biti, da nije bilo svih tih raznih „situacija“ ne bih bila ovdje gdje sam i za to sam neizmjerno zahvalna. Za ovo je vezana i jedna od najtežih lekcija u životu – OPROSTITE SVOJIM RODITELJIMA! Doista, kroz ovo dosadašnje putovanje sam, uistinu, shvatila kako ne možemo pojmiti ljepotu života bez ovog oprosta i onog najznačajnijeg – OPROSTITE SAMI SEBI.

DOK SE MI TRUDIMO UČITI SVOJU DJECU KAKAV JE ŽIVOT, ONA NAS POKUŠAVAJU NAUČITI ŠTO JE ŽIVOT ZAPRAVO. – Ooo da! Sama sam ovo na sebi iskusila mnogo puta. Kao dijete, a kao i roditelj. Djeca nas prvenstveno uče:

1.) životu u trenutku – Kad pogledamo malo dijete kako se igra, ono je toliko očarano svojom igračkom i fokusirano na nju. Ne opterećuje se s kojom sljedećom igračkom će igrati, šta će jesti za ručak, zašto nema neku drugu igračku i sl. To je život u trenutku. To je ono što toliko puta izgovorimo, a ne primjenjujemo: „Ma ne sikiraj se, bit će sve u redu. Uživaj sada.“  Lično, pokušavam kad god mogu osvijestiti trenutak i stvarno uživati sa svojim dječakom dok se igramo, ne razmišljajući o suđu, ručku, kreditu ili petsto jednoj nebitnoj stvari za taj trenutak.
2.) maštanju – „Mašta može svašta“ – učili smo u vrtiću, ali s vremenom izgubili tu naviku maštanja, da bi se opet vratili maštanju čim počnemo svjesno raditi na sebi. Zašto? Zato što nam je mašta potrebna da bi rasli u životu. Lično sam se preporodila kako sam ponovno počela maštati, uživati u kreiranju nove realnosti. Čak sam i ritual uspavljivanja prilagodila sebi na način da ležim pored sina i maštam – vizualiziram npr. novi stan, auto, uživanje na godišnjem. Ali ono što je jako bitno za naglasiti – kod svakog maštanja je najvažnije da mi uživamo dok maštamo! Da se osjećamo super, zahvalno, ispunjeno tokom i nakon maštanja, a ne isprazno i s milion pitanja i sumnji kako će se to ostvariti.
3.) oduševljenju – Ahh te ispitivačke okice kad ugledaju nešto novo, nešto drugačije. Ta radost u pogledu jednostavno opija. Nažalost, mi smo se zaboravili oduševljavati raznim stvarima u životu. Prekrasnoj prirodi koja je oko nas, divnom nebu, razigranim psima na travi, ljubavi dvoje staraca koji se drže za ruke…počeli smo sve i svašta uzimati zdravo za gotovo. A na ovo se nadovezuje i čarobna ZAHVALNOST, koja je opet početak i kraj svega u životu.

POHVALITE LI DIJETE JEDNOM, ONO ĆE TU POHVALU U SVOJOJ GLAVICI PONOVITI JOŠ STOTINU PUTA – nažalost, tako je i s ne-pohvalama, odnosno ružnim riječima upućenim djeci. E ovdje se u praksi najviše osjeća odgovornost svjesnog roditeljstva. Mi smo ti koji našu djecu stvaramo stidnima, ljubomornima, glupanima, nesposobnima, zločestima i sl. opisima, jer smo ih tako nazvali bezbroj puta. Oni ne znaju šta znači ljubomoran ili stidan. Ako ih mi tako nazivamo, oni se poistovjete s tim opisom i sebi stvore svoju zonu komfora, iz koje nam uvijek mogu dobaciti onu: „Ali ja to ne mogu uraditi, ja sam nesposoban!“ Djeca su divna bića – hvalimo ih. Nisu oni zločesti, nego njihovi postupci. Nisu oni stidni, nego im samo treba malo duže vremena da se prilagode novom društvu s kojim se onda super igraju. Nisu oni ljubomorni, samo ne znaju kako iznijeti svoje nove emocije. Oni su divni jer žele pomoći svojim roditeljima, bracama i sekama.
Pa samo se sjetite koliko puta vam je zasmetalo u djetinjstvu ako vam je neko od odraslih rekao: „Ma šta ti znaš. Balavac jedan.“ A na kraju su možda uradili baš ono što ste vi htjeli reći. Sjetimo se kako na nas djeluje pohvala nadređenog za dobro odrađen posao ili od muža za super skuhan ručak. Hvalimo našu djecu!

U ŽIVOTU SE JEDINO UČI PRIMJEROM! – ovo je ispit na kojoj mnogi roditelji padnu. Koliko puta sam samo čula u pojedinim obiteljima izjave poput: „Nemoj da te vidim s cigarom, stavit ću ti je u nos“ ili „Moraš više trenirati, jer ništa od tebe neće biti“ i to od roditelja koji puše dvije kutije dnevno, a kojima je domet tjelovježbe penjanje stepenicama na drugi sprat. Kao što mi učimo na poslu primjerom od svojih šefova i kolega (npr. „Jašta ću mu ja raditi, dok on samo ispija kave“) tako i djeca uče od nas primjerom. Možemo im svakodnevno puštati istu traku o lijepom ponašanju, ali džaba ako mi ne živimo to.

Jedna od najboljih izjava vezana za ovo koju sam također čula je: „Pubertet je vrijeme kada djeca shvate da odrasli ne žive ono što pričaju, pa se u njima javlja bunt.“
Trebali bi se svi češće sjetiti kakvi smo bili u pubertetu, pa bi bolje razumjeli značaj dječjih problema za njihove živote i tako stvorili djecu koja nam se povjeravaju, iskazuju svoje emocije i vjeruju u sebe.
Lično sam uvijek imala „problem“ s mojim ocem koji je bio pravi primjer tate pametnjakovića, a sam nikad nije znao, niti dan danas zna, šta je pravi ispunjeni život i kako se živi. Ali čuvši sve ove istine sam shvatila zašto je on tu u mom životu i koliko su me naučile i izgradile te svađe i prepirke s njim. I samu našu prošlost sam promijenila vraćajući se u mislima u nju i zapakiravajući je kao nešto dobro i pozitivno što mi je pomoglo da dođem do ovog danas. Kako sam promijenila sebe, pogled na njega i naš odnos, tako se on i promijenio. Sada imamo super odnos, za koji sam godinama mislila da je nemoguće imati. Naravno, tome je pridonio i mali švrćo koji se rodio, koji je odjednom postao centar njegovog svijeta – nešto što nikad nitko u njegovom životu nije bio, pa nažalost ni on sam sebi. Tada sam shvatila da je moj otac primjer kontrasta u mom životu. Roditelja kakav ne želim biti. Ali da ne bih došla u začarani krug gdje samu sebe odjednom podsjećam na njega, odlučila sam raditi na sebi, rasti, jer mudar roditelji najprije radi na sebi. Toliko je divnih knjiga, priručnika, priča o mudrom roditeljstvu i psihologiji djece, ali koje uvijek naglašavaju našu roditeljsku potrebu da shvatimo šta je odgoj i naša uloga, misija.

Uhh, sad tek vidim koliko sam napisala, a još nisam gotova. Pa evo da naglasim još jednu istinu koju smatram najvažnijom ne samo u roditeljstvu, nego cijelom životu, a to je:

„Bit će ti po vjeri tvojoj.“ – Ovo je rečenica koju sam toliko puta istestirala u svim ulogama, a posebno majčinstvu. Pored cijele zahvalnosti koju osjećam kad pogledam ili dodirnem svog sina, ja vjerujem kako je on dio nove generacije koja mijenja svijet na bolje. Vjerujem kako je roditeljstvo, kao i život divno, bez „užasnih problema“ i  onih „Neka,neka vidjet ćeš kad poraste“. Evo raste i svakim danom sve više i više uživamo. I suprug i ja rastemo s njim, jer znamo da nas je s razlogom izabrao za svoje roditelje. Učimo od njega milion stvari i prisjećamo se gdje su naši roditelji fulali. Svjesni smo da će i on nama zamjeriti jednog dana stotine stvari koje nismo dobro uradili, ali nema veze. Bitno je da smo u tim trenutcima slušali svoje emocije i vjerovali da radimo najbolje.

Vjerujte. Oprostite. Uživajte.

Izvor: Modamo.info