PIŠE: Aleksandra Ivković
Svakodnevnica. Ustani, pregledaj konkurse, skupi svu potrebnu dokumentaciju, predaj, očekuj poziv za testiranje, razgovor za posao. Odradiš sve kako treba, ali te onda bh. stvarnost po pedeseti put vrati na početak, pa se i osjećaš kad sa si u nekom začaranom krugu.
Pedeseti put, toliko već na kontu, ako ne i više odbijenica imam. Završila fakultet, radila kod privatnika neprijavljena, jer iskustvo se skupiti treba, na svu sreću dobila poziv za pripravnički. Uporedo, dodatno neformalno obrazovanje – certificirani računovođa i onda dođe ono ALI.
Stranačko zapošljavanje. Sa ili bez konkursa, unaprijed su ljudi već počeli raditi, konkurs se raspiše čisto da se procedura odradi. Iako to sve znam, opet predajem na svaki konkurs za koje ispunjavam kriterije, možda da mi svijest bude mirna, svjesno znajući da ću se opet razočarati.
Da tekst ne bi bio još jedan u od onih patetičnih u nizu, pozabavimo se brojkama i analizama.
Bez obzira na višegodišnja upozorenja nevladinih i međunarodnih organizacija nepotizam u BiH, zajedno sa korupcijom cvjeta.
Procjenjuje se da je za samo šest godina korupcija u Bosni i Hercegovini, progutala skoro devet milijardi maraka, a posljednji izvještaji revizora govore da je u Federaciji za samo dvije godine u javnim preduzećima bez konkursa zaposleno 73 posto radnika.
Ovi podaci nameću pitanje da li bi u BiH bilo moguće usvojiti zakon, po uzoru na onaj francuski o moralnosti političkog života, poznatiji kao Makronov zakon.
Teško je i zamisliti, da bi BiH mogla usvojiti sličan propis poput francuskog zakona o moralnosti političkog života, kojim se između ostalog zabranjuje ministrima, poslanicima i članovima lokalnih vlasti da zapošljavaju vjenčane ili nevjenčane supružnike, roditelje i djecu pod prijetnjom kazne od tri godine zatvora i 45.000 eura. Zbog čega je tako nešto u ovom trenutku nemoguće i zamisliti? Odgovor je vrlo jednostavan, živimo u enormnom bezobraznom nivou političke korupcije u državi.
Dok oni tako zapošljavaju sebi podobne, državne kompanije bilježe pad profita. Oni se zadužuju da bi imali za svoje plate, novac od krilinškog duga ode pogodite gdje… pa u njihove plate, novac od akciza, sigurno ne u puteve, nego u PLATE. Pitam se samo ko će sve te kredite vratiti kada se svi iselimo iz države…
Sa druge strane, vlast privatnicima nameće sve veće poreze, što dovodi ili do gašenja manjih firmi ili do sive ekonomije.
Sa ovakvom vlašću dalje ne možemo.
Izvor: regional.ba
