Kada govorimo o obrazovanju, najčešće govorimo o učenicima. O njihovim rezultatima, obavezama, ponašanju, uspjehu ili problemima. Mnogo rjeđe zastanemo i pitamo: šta učenici sami misle o sistemu u kojem provode veliki dio svog života i, još važnije, imaju li znanje i prostor da svoje mišljenje pretvore u prijedlog koji neko može ozbiljno razmotriti?
Kada govorimo o obrazovanju, najčešće govorimo o učenicima. O njihovim rezultatima, obavezama, ponašanju, uspjehu ili problemima. Mnogo rjeđe zastanemo i pitamo: šta učenici sami misle o sistemu u kojem provode veliki dio svog života i, još važnije, imaju li znanje i prostor da svoje mišljenje pretvore u prijedlog koji neko može ozbiljno razmotriti?
Upravo na tom pitanju zasniva se višegodišnji proces saradnje Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, Odjela za obrazovanje – Ured Tuzla, sa Mrežom vijeća učenika srednjih škola Tuzlanskog kantona. Saradnja traje od jeseni 2024. godine, a tokom 2024, 2025. i 2026. organizovane su dijaloške platforme, obuke i aktivnosti usmjerene ka tome da učenici ne budu samo korisnici obrazovnog sistema, nego aktivni učesnici u njegovom unapređenju.
Proces nije bio zamišljen kao jednokratno okupljanje niti kao simbolična konsultacija sa mladima. Učenici su korak po korak prolazili kroz različite faze: od prepoznavanja problema u svojim školama, preko učenja kako se priprema online istraživanje i koriste potrebni alati, do analize podataka, kreiranja ključnih poruka i prezentacija, te zagovaranja i lobiranja. Drugim riječima, od početnog „ovo nam smeta“ išlo se prema mnogo zahtjevnijem pitanju: kako dokazati da problem postoji, kako ga jasno objasniti i šta konkretno predložiti kao rješenje?
Jedan od najvažnijih rezultata tog procesa bilo je istraživanje provedeno u osam srednjih škola Tuzlanskog kantona, u kojem je učestvovalo oko 1.700 srednjoškolaca. Posebna vrijednost istraživanja bila je upravo u tome što su učenici istraživali teme koje direktno žive: praktičnu nastavu i funkcionalno znanje, mentalno zdravlje i pritisak zbog škole i ocjena, odnose sa profesorima, vannastavne aktivnosti i druga pitanja o kojima se u školama, prema njihovom iskustvu, ne govori uvijek dovoljno.
Važno je i da se istraživanje nije završilo samo listom problema. Učenici su svoje nalaze povezivali sa prijedlozima: šta se može promijeniti, ko u tome može pomoći, koje prepreke postoje i kako do promjene realno može doći. Rezultate su potom predstavili Ministarstvu obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona, Pedagoškom zavodu TK, direktorima škola i drugim predstavnicima obrazovnog sistema.
Jedna rečenica iz podcasta Radio Kameleona možda najbolje sažima cijeli smisao tog procesa: „Nije isto kada kažemo: ja mislim i kada kažemo: podaci su pokazali.“ Kada jedan učenik iznese lični stav, on može biti važan, ali ga je lako posmatrati kao pojedinačno iskustvo. Kada se isti ili sličan problem pojavi u odgovorima velikog broja učenika, tada razgovor dobija drugu težinu. Učenici više ne nastupaju samo u svoje ime, nego preuzimaju odgovornost da predstave iskustva svojih vršnjaka.
U podcastu o tome govore Lejla Smajić, koja je završila Ekonomsko-hemijsku školu u Lukavcu i danas je studentica Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli, te Ajla Džambić, bivša učenica Srednje medicinske škole Tuzla i buduća studentica medicine. Obje su bile aktivne u vijećima učenika i prošle kroz aktivnosti projekta, a u razgovoru vrlo otvoreno govore o tome kako se njihov način razmišljanja o problemima mijenjao kroz istraživanje, analizu i zagovaranje.
Njihova iskustva pokazuju da „imati glas“ ne znači samo reći da nešto ne valja. To znači prepoznati problem, razumjeti koga pogađa, prikupiti podatke, objasniti uzroke, ponuditi prijedlog i znati ga predstaviti osobi ili instituciji koja može nešto promijeniti. Takav proces istovremeno mijenja i učenike: gradi komunikacijske i prezentacijske vještine, samopouzdanje, razumijevanje procesa odlučivanja i svijest da promjene najčešće ne dolaze preko noći.
Među rezultatima istraživanja koji su spomenuti u podcastu nalaze se i podaci da 62,4 posto učenika često osjeća pritisak zbog škole i ocjena, dok 65,3 posto smatra da bi škola trebala mnogo više govoriti o mentalnom zdravlju. U razgovoru učenice naglašavaju da je napravljen određeni pomak u otvorenosti prema ovoj temi, ali da stres, pritisak i mentalno zdravlje i dalje zahtijevaju mnogo ozbiljniji pristup – ne samo kroz posljedice, nego i kroz razumijevanje uzroka.
Posebno snažna tema bila je praktična nastava. Učenice odbacuju stereotip da mladi ne žele učiti ili da ih obrazovanje ne zanima. Naprotiv, poruka koja se provlači kroz istraživanje i razgovor jeste da mladi žele znanje koje mogu primijeniti. Kao ilustraciju navode primjer učenika ekonomske škole koji u završnim razredima i dalje popunjavaju uplatnice ili ručno crtaju konta, dok se u realnom poslovnom okruženju koriste digitalni sistemi. Za njih pitanje nije „da li učiti“, nego „da li nas ono što učimo priprema za stvarni život i profesije kojima ćemo se baviti“.
Još važnije, dio preporuka i zagovaranja nije ostao bez odgovora. U Srednjoj medicinskoj školi Tuzla, uprkos problemima sa prostorom i kapacitetima, izdvojena je i opremljena prostorija za Vijeće učenika. U drugoj školi, nakon aktivnosti projekta, pokrenuta je ozbiljnija diskusija o mogućnosti organizovanja praktične nastave srednjoškolaca u bankama. To nisu promjene koje preko noći mijenjaju cijeli sistem, ali jesu konkretni primjeri da učenički glas može proizvesti vidljiv pomak.
Tokom 2026. godine aktivnosti su nastavljene kroz konkretnije zagovaračke teme – od unapređenja vannastavnih aktivnosti i praktične nastave do pitanja mentalnog i reproduktivnog zdravlja učenika. Time je proces dodatno pomjeren od istraživanja ka primjeni: od podataka prema razgovoru sa institucijama i konkretnim inicijativama.
Posebna vrijednost cijelog procesa možda se najbolje vidi u tome što učenici nakon završetka škole ne govore samo o onome što su „dobili“ kroz projekat, nego o vještinama koje nose dalje. Istraživanje, prezentovanje, timski rad, argumentovanje, lobiranje, razumijevanje institucija i spremnost da se vlastiti stav objasni bez odustajanja od dijaloga – sve su to kompetencije koje ostaju i nakon što se jedan projekat završi.
Na kraju, pitanje više nije samo da li učenici imaju šta reći. Imaju. Pitanje je da li smo kao društvo spremni njihov glas saslušati na način koji je ozbiljan, strukturiran i usmjeren ka rješenjima. Iskustvo ovog procesa pokazuje da, kada im se daju znanje, alati i prostor, učenici mogu biti mnogo više od publike obrazovnog sistema – mogu biti njegovi relevantni partneri.
