Možda su u pravu oni koji tvrde da od rješenja „mostarskog čvora“ zavisi budućnost Bosne i Hercegovine, ali upitna je teza onih koji vjeruju u kompromis između zagovornika tvrde nacionalno-prostorne podjele i onih koji zagovaraju evropsku, multinacionalnu i građansku – nasuprot klero-šovenski betoniranim pozicijama (u prevodu: UZP) – državu koja nikome ne bi bila tijesna i teška
VJEROVATI U TO DA ĆE DANAS, u četvrtom pokušaju, biti izabran novi mostarski gradonačelnik, ravno je vjerovanju u čudo. Ne samo da je mnogo izvjesnije da će se u Mostaru gradski vijećnici ponovo uredno podijeliti i „zarežati“ jedni na druge, već će – na šta su nas navikli – možda biti lansiran neki novi razlog za udaljavanje stranačkih blokova, opcija i ambicija. Minulog petka je to bio propao pokušaj trilinga gradonačelnika – od kojih bi svaki na čelu grada bio po 18 mjeseci, što je HDZBiH „k'o s nokta“ odbio, a ostali prihvatili. Ako tokom vikenda nije izmišljeno niša novo, posao ni danas neće biti okončan.
Tako se nastavlja višedecenijska mučna mostarska priča. Oni koji je slikovito zovu „mostarskim čvorom“, skloni su ublažavanju slike i boluju od neosnovanog optimizma. Oni, pak, koji sve to nazivaju pravim imenom – nacionalističkim ratom za Mostar i grčevitom borbom za „stoni grad“, mnogo bliže su istini. Tačnije, jednoj do mostarskih (gorkih) istina, koje su se, za tri decenije, naslagale na toliku hrpu – da ih je sve teško i samo površno sagledati. Najveća istina – o tome da je Mostar zlosretno i tragično podijeljen još od jeseni 1990. godine i prvih višestrančkih, „demokratskih“ izbora, jasna je svima koji otvorenih očiju prate ono što se otad dešavalo u srcu Herecgovine.
I NJIMA I SVIMA OSTALIMA, kojima je jasno šta znači 12-godišnje otimanje prava na izbore građanima Mostara, a posebno to što je grad osam godina imao n e l e g a l n u vlast, oličenu samo u gradonačelniku, konačni izbori od 20. decembra 2020. godine trebalo je da posluže kao nada i razlog optimizma. Nekima od takvih optimizam još nije iščilio. Mnogima jeste. Jer, kad se, poslije višenedjeljnog natezanja, ipak nekako došlo do konačnog spiska od 35 novih mostarskih gradskih vijećnika, minimum očekivanja je sveden na to da će, najzad, početi vaćanje u normalu. Nažalost, to je otpalo već prilikom prvog pokušaja izbora gardonačelnika. Tada su se rasplamsala ne samo međustranačka prepucavanja, podvale i optužbe, fokusirani na „sudbinsko“ pitanje hoće li to biti Hrvat ili Bošnjak, već su se tvrdo ušančeni tabori – s jedne strane hrvatski blok, predvođen HDZ-om BiH, a s druge BH blok, Koalicija za Mostar i Prva mostarska partija – u startu pogubno podijelili na dva nacionalna (mostarska) svijeta.
Kad se baš tako krene u navodni pokušaj izmjene neoprostivo zapuštenog Mostara, jasno je da je to „ćorav“ posao. Izvana gledano, kao u ovom slučaju iz Tuzle, to je vrlo gruba (oštra) dioba na borce za zadržavanja statusa quo i na one koji se zalažu za promjene. Gužva oko izbora gradonačelnika, tu je tek vrh ledenog brijega. Nevidljivo, ali ne i nepoznato, važnije je ono što je ispod površine. Jedan moj dobar prijatelj, rođeni Mostarac, kad sam ga nazvao telefonom, sa samo tri postoproširene rečenice mi je, iz prve ruke, otvorio oči, saževši sliku u tezu da su još u Mostaru jači oni koji „ginu“ za podjele, koji ih njeguju i utvrđuju 30 godina, koji lažu, obmanjuju i petljaju, grčevito se opirući ikakvim promjenama (vidi pod UZP – „Udruženi zločinački poduhvat“), od onih koji bi da promjena konačno bude.
KAKO SADA STVARI STOJE, izvjesnost promjena je u sferi mislenih imenica. HDZBiH i njegova fiks-ideja o „stonom gradu“, ne samo da bi imala sudbinu mjehura od sapunice, ako ne dobije gradonačelnika. Zadesilo bi ga ono što je SNSD doživio u Banjaluci, jer je gubitak čelne gradske pozicije – ne samo u simboličkom smislu – prijetnja ljuljanjem tla pod nogama, istog onog tla na kome se temelji san o trećem entitetu i, dakako, nikad stvarno ugasla tzv. Herceg-Bosna. Onaj ko to ne vidi, slijep je kod očiju pred surovim podacima o bezumnim mostarskim podjelama svega mogućeg i nemogućeg – zdravstva, školstva, autobuskih stanica, pozorišta, vatrogasaca,sporta, komunalija… Slijep je i za brojne životne, svakodnevne probleme – vodovod, kanalizacija, prekopane ulice, urbano uređenje, deponija smeća, kolektor…
Kad se na jedno mjesto poslože mostarske gorke i bolne istine, s jedne, i „demokratski“ upakovane podvale, laži i obmane – što se uporno čini od decembarskih izbora – s druge strane, jasno je da tobožnji dogovori, prije svega SDA-a i HDZ-a, predstavljaju dimnu zavjesu, iza koje se ništa novo neće desiti. Uz tragikomične prizore neuspjelih predstava na sceni novog Gradskog vijeća, u prvom planu i, vjerovatno, dugotrajni igrokaz rata klero-šovenskih jurišnika i podijeljenih i neuvjerljivih zagovornika evropskog i građanskog koncepta. Kao i dosad, na štetu Mostara i Mostaraca, ali – nažalost – i svih nas, kojima BiH nije ni tijesna, ni teška.
Piše: Zlatko Dukić
