Čeznem za sobom kakav sam nekad bio, kao da čeznem za dragim prijateljem, voljenim likom i žudim da se vratim svojoj staroj ličnosti.
Kao da su me na silu obukli u odjeću koju ne želim i napravili od mene drugog čovjeka.
Trenuci koje zovemo sada možda mogu, ponekad, da nam pruže sreću dovoljnu i za čitav jedan vijek.
Mogućnosti da se zaljubi, bojao se nasmrt i gotovo instinktivno: bila je to intuicija poznata ljudima čije se ograničeno ljubavno iskustvo svodi na nisku od bola i stida.
Kad se nešto potiskuje u prošlosti, ono u budućnosti uvijek ispliva.
Ponekad se osjećam nemoćno, nemoćno da se borim, suprotstavim, ili samo progovorim. Umjesto toga ćutim, trpim i gomilam… I onda se čudim kad više ne mogu, kad razum kaže previše je previše. I, razmišljam – vežem- težinu, veličinu onoga što imam i što mogu izgubiti. I neki put želim dići ruke od svega, a onda opet znam da se ne dižu ruke samo tako – tako lako.
Za dobro prijateljstvo, zajednička tajna je najbolji početak.
Svaki pametan čovjek zna da je život lijep i da je njegov cilj biti srećan. No, ipak su na kraju samo glupi srećni. Kako to objasniti?
Preuzeto sa: buka