Kolumne

Susjed pljačka, komšija otima













Samo iz pristojnosti, jer je odavno prešlo granice tolerancije, poratni odnos susjeda (Hrvatske) i komšije (Srbije) prema državi Bosni i Hercegovini, ne zovem političko-diplomatskom agresijom, ali se već toliko toga nakupilo – na primjer nedavno demonstriranje „prijateljstva“ sa sjećanjem na Blajburg u Stocu i početak gradnje hidroelektrane Buk Bijela na Drini – da je krajnje čas da se stane ukraj lažima, pljački, otimačini i petljanju u prilike u našoj kući.

ZAISTA SAMO IZ RAZLOGA odgovarajućeg kućnog vaspitanja i godinama sticane pristojnosti, neću javno kazati da je to što nam od rata, u nesmetanom kontinuitetu, rade susjedi i komšije – najbolje nazvati političko-diplomatsko-ekonomskom agresijom. Izbjegavam te teške riječi da ne bih dobio etiketu onog ko ne razumije odnose ili, daleko bilo, doljeva ulje na vatru. No, nisam uspio: čašu je prošle sedmice prelilo novo TV-brabonjanje predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, koji se „pohvalio“ brigom za Hrvate u BiH, a zapravo otvorenim miješanjem i besprizornim pametovanjem o našim prilikama, s poentom u tvrdnji da je „pitanje trećeg entiteta i dalje aktualno“.

U nekoj vrsti izpačenog partnerstva i balansa, i Zagreb i Beograd, kao susjed i komšija, ne propuštaju nijedan njima zgodan povod da se upetljaju u ono što – pod izgovorom brige za „konstitutivne“ Hrvate i Srbe – najčešće biva nedopustivo, bezobrazno i opasno miješanje u unutrašnja pitanja jedne suverene, nezavisne, međunarodno priznate države. Ime joj je Bosna i Hercegovina, što desničarima u vlasti i susjeda i komšija nije, prvo, nikad bilo po volji i, drugo, figurira kao nešto što treba samo na riječima, uslovno poštovati.

SREDINOM MAJA JE bila godišnjica Blajburga. Drsko, krajnje nedopustivo i kontra svake diplomatsko-političke pameti, hrvatski ino-ministar Goran Grlić Radman je vodio brojnu desničarsku svitu, koja je u Radimlji kod Stoca obilježila godišnjicu. Nije se to moglo ponoviti u Sarajevu, kao prošle godine, jer bi se opet „pojela vatra“, a ni u Hrvatskoj – što bi bilo logično, kad se već toliko štuje Blajburg – stoga što se ne uklapa u standarde evropske antifašističke tradicije. Pa je zato tu BiH, kao „rezervi teren“ (u tzv. Herceg-Bosni, koja de facto nikad nije ukinuta) hrvatske desnice i tu se može sve ono što drugdje ne prolazi. Malo prije toga, ni komšija nije htio zaostati za susjedom: na Drini je položen temeljac hidroelektrne Buk Bijela, po sporazumu vlada RS i Srbije, uz bulumentu zvaničnika, na čelu sa srbijanskom premijerkom Anom Brnabić i premijerom RS-a Radovanom Viškovićem. Koji je, najprije, ukinuo Drinu kao granicu, a onda posve normalnim proglasio to da RS i Srbija idu u zajedničku investiciju, da se država BiH ništa ne pita i da se to oduševljeno pozdravi.

Uz to što ne iznenađuju, ovi događaji su nastavak dugogodišnjeg običaja Zagreba i Beograda da neke dijelove BiH smatraju svojim prostorima. Susjedi bi da je jug naše zemlje nešto kao bezmalo njihova županija, dok se komšija, uz oficijelno priznavanje nezavisnosti i suvereniteta (nikad i teritorijalnog integriteta!) BiH, prema RS-u poslovično odnosi kao prema svojoj zapadnoj pokrajini. Na to ne reaguje niko od nacifrane biselske gospode, a ni iz državne vlasti, kao da u njoj sjede petokolonaši Zagreba i Begarda, svojevsne krtice i branioci njihove politike i poteza, kojima još malo fali da budu prepoznati kao kvislinzi.

GODINAMA SE NAKUPLJA materijal za ovakvo etiketiranje naših susjeda i komšija. Hrvatska od rata nesmetano krade vodu Buškog jezera za proizodnju svoje struje, frontalo je otela imovinu naših fimi, građana i organizacija na Jadanu, pelješki most uveliko gradi, ni na kraj pameti joj ne pada da uvaži protivljene odlaganju nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, uz samu našu zapadnu granicu, a nedavna blokada carinskih prelaza za teške kamione – bila je neka vrsta podsjećanja na to šta sve može, ako joj se ćefne da joj se ne svidi neki naš potez. Slično se ponaša i komšija, s tom razlikom što on misli da to čini mudrije i „u rukavicama“. No, Buk Bijela, otimačina vode u elektranama u Zvorniku i Bajinoj Bašti, pa onda planiranje izgradnja aerodroma u Trebinju – očas potiru svu mudrost i „rukavice“, učvršćujući utisak o tome da se Srbija prema dijelovima BiH i svojim interesima u njoj, odnosi kao – prema svojoj avliji.

Što, suma sumarum, ne samo da ide u prilog brisanju potrebe za pristojnošću i biranju riječi, kad se za susjeda i komšiju BiH kaže da otimaju, pljačkaju i, stvarno, ne uvažavaju našu zemlju, ma koliko se zaklinjali u prijateljske odnose. To još više govori o tome da, s jedne strane, Evropa na to žmiri, dakle aminuje i notorne svinjarije, a da, s druge strane, vrh naše državne vlasti nema snage, moći i načina da se tome iole ozbiljnije suprostavi. I to ne samo zato što u njemu sjede i oni koji, za naše pare, rade protiv našeg interesa.

Piše: Zlatko Dukić



Možda će Vas zanimati i:

Provjerite također
Close
Back to top button