Uz to što nismo dočekali da, tokom pandemije koronavirusa, posve nestanu politička prepucavanja, podmetanja i svađe, „oplemenjene“ i nekim novim/starim gadostima, imitacija života kojim živimo već drugi mjesec naročito pokazuje koliko nam fali radosti i koliko svaka dobra vijest, koja bi nas mogla obradovati, ipak ostaje u sjenci personalnog i sadržinskog smeća, koje decenijama zagađuje naš javni prostor, naše mentalno zdravlje i naše živote.
DOK SMJERNO I (SAMO)ODGOVORNO
poput hiljada drugih i u Tuzli, brojim dane u „kućnom pritvoru“, već četvrtu nedjelju čekajući da dođu one kritične „dvije sedmice“ korona-pandemije, s posebnom pažnjom se brinem o stanju svog imunog sistema zbog zagađivača mentalnog zdravlja. Zasad mi to ide od ruke, jer sam uhodao urnek: na minimum svedeno čeprkanje po društvenim mrežama, samo dvaput dnevno gledanje informativnog TV-programa, stroga selekcija naklapanja i izjava, koja nam se obilno nude, a mnogo više vremena i uma posvetim čitanju, pisanju i, potkraj dana, gledanju jednog ili dva birana filma.
Ne znam da li je to najbolji recept, ali meni pomaže. Toliko pomaže da već izdaleka uspijevam namirisati ono što bi mogla biti (i masovno jeste) gadost u informisanju ili portal-sadržajima. Pogotovo u sve bolesnijim komentarima, kojima su neki portali podložni, jer im daju bezumno veliki prostor, postajući (ne)namjerni saučesnici u ataku na našu pamet, mentalno zdravlje i elementarnu inteligenciju. Istina, ima portala – kao što je ovaj, koji, čitaoče, sada čitate – koji su sušta suprotnost, ozbiljni i profesionalni, pa ih vrijedi redovno otvarati i gledati.
DESI MI SE, IPAK, DA nekad
i nasjednem, pošto nisam na vrijeme namirisao ono što tukne na septičku jamu, pa postanem meta tog zagađivanja. Na primjer, izjava – zna se koga, kad je prije tri dana opet trknuo u „bratsku“ posjetu Beogradu – da će korona „izbrisati Bosnu i Hercegovinu“. Ili to što je na sjednici PIK-a, prošle sedmice u Sarajevu, uz pedesetak predstavnika ambasada i Vlade Federacije, izostao pozvani predstavnik RS-a, uz „mudro“ obrazloženje da „OHR nema ništa sa koronom“, jer – najzad su to otkrili i prosvijetlili nas! – „u Dejtonu ne piše ništa o koronavirusu, pa tu OHR i visoki predstavnik nemaju šta raditi!“.
Ima još primjera, koji se uklapaju u prvi dio naslova ove kolumne. Recimo, stavovi nekih crkvenih velikodostojnika, uz minule uskrs i vaskrs, kad su vjernike pozivali u bogomolje. Kad bih rekao ono što o tome mislim, rizikovao bih da me nazovu protivnikom crkve i vjere, pa to neću učiniti. Dovoljno sam kazao. Neću dalje nabrajati primjere, zbog toga što su i ovo, s jedne strane, dovoljno groteskne, a s druge mučne ilustracije stanja i odnosa, koji ozbiljno prijete našem mentalnom zdravlju, ali i potvrđuju koliko neopreznost u korištenju svakodnevnih informacija, može biti opasna.
Bar onoliko koliko i
naivno ili dobrohotno očekivanje da će iznuđena mobilizacija povodom korone, u drugi plan tisnuti, a možda i posve primiriti, politička prepucavanja, podmetanja, svađe, nacionalnu inat-politiku i nacionalističke kaprice. Ne samo da je to ispala još jedna ovdašnja iluzija, već se, eto, dešava da je smirivanje bilo tek prividno, i da će se, kako pandemija bude išla ka kraju, stvari vraćati u „normalu“. Vidjeće se to i doživjeti, strpimo se. Prilike i odnosi će se postepeno vraćati u redovno stanje. Opet ćemo živjeti u „nemogućoj zemlji“, opet ćemo biti umarani prijetnjama referendumom i secesijom, opet će biti „ugroženog naroda“, iskopavaće se međuentitetski rovovi i proizvoditi vještačke razlike, antagonizmi i mržnja. I vidjeti da je takvim bolesnicima krivo što je korona „nepismena“, pa nas sve napala, umjesto da, kao oni, ljude razlikuje samo po naciji i po vjeri.
U sjenci tih političkih i obilja drugih gadosti, tu i tamo iskoči dobra vijest, koja je dušu dala za bar malu radost. Poput jučerašnje o tome da u Tuzlanskom kantonu već šest dana nema novozaraženih koronom. Većina medija, odavno navikla na sumorne vijesti, ovu – napokon povoljnu, dobru, toliko potrebnu – saopštila je negdje u sredini svojih informativnih programa. Umjesto da je stave u vrh dnevnog pregleda vijesti i da je ponavljaju, ne bi li nam koliko-toliko olakšali čemerne i sumorne dane, oni to, eto, tretiraju kao nešto poluvažno.
Dokazajući, svjesno ili ne, da takve vijesti, koje nam silno fale i koje bi nam mogle vratiti bar malo radosti, i dalje ostaju u dubokoj sjenci personalnog i sadržinskog smeća, koje decenijama zagađuje naš javni prostor, mentalno zdravlje i život svakog od nas.
Piše: Zlatko Dukić
