Kolumne

Vahida Djedović o LGBT populaciji: Oni ne žele gay paradu u Tuzli, a razlog je SAMO JEDAN!










PIŠE: Vahida Djedović

U Sarajevu je, trinaestog ovog mjeseca, trebao biti održan protestni marš LGBT osoba i aktivista koji se bore za svoja prava. Međutim, zbog toga što Ministarstvo saobraćaja još nije dalo odobrenje da protest krene maršutom koju su tražili, digla se velika halabuka i frka oko cijele ove priče.

“Ovo je samo još jedan od dokaza da smo manjina i da nemamo svoja prava. Ignorišu nas i oduzimaju pravo na slobodu kretanja. Pozivamo sve na mirni protest da nam se pridruže, jer smo protiv nasilja, a sami smo izloženi nasilju…”

Bla, bla, bla…

Ovih dana, gay protesti u Sarajevu su udarna vijest i, zaista, oni nikada ne mogu proći nezapaženo. Uvijek se diže tolika frka oko cijele te povorke da i ne mogu ostati neprimijećeni. Međutim, da li bi ovi protesti dobili na značaju ako bi sve prošlo kako treba? Da li bi se o njima govorilo? I šta je cilj ove halabuke?

Biti gay je okay

Da u ovoj državi istospolni partneri imaju sve povlastice i simpatije, najbolje dokazuje nedavna objava Bože Vreće, koji je na svom FB profilu objavio da se udaje za svog dragog. Toliko podrške i lijepih želja u ovoj državi još niko nije dobio, pa da je tri puta hetero. Svi su na Božinoj strani. Svi mu žele beskrajnu ljubav i sreću do neba. Iz svega ovoga se može postaviti pitanje: Ima li smisla tražiti prava koja već postoje i, ako ima, šta se krije iza toga?

Izgleda kao da se iza svega ovoga krije samo pokušaj prikrivanja velikih stvari koje su puno bitnije za ovu državu, od nezaposlenosti, korupcije, nepotizma, odlaska mladih iz zemlje… do nesposobne političke troglave aždahe koja samo zamazuje oči ovom, svakako, obnevidjelom i oćoravljenom narodu.

Jer, da se gay parada održi npr. u Tuzli, multi-kulti gradu od pamtivijeka, o tome ne bi niko niti komentarisao, a kamo li rekao koju riječ uvrede i ta parada bi prošla nezapaženo. Ali, to izgleda i nije ono što predstavnici LGBT žele. Oni i žele da se predstave kao oni koje niko ne razumije, odnosno, da se predstave kao žrtve kako bi zadobili što veći broj onih koji bi se mogli identifikovati s njima, kako bi iz svega toga, na kraju, mogli izvući profit.

U psihološkom smislu, ovo je nametanje osjećaja krivnje svima onima koji ih ne podržavaju: “Ne radimo vam ništa loše, a opet ste protiv nas.”

Zapravo, traže emotivnu pažnju, a ne pružaju je. Ono što daju jesu manipulativne sposobnosti kojima nas uvlače u vrzino kolo i žele od sebe načiniti kult. Traže publiku kojoj će moći da jadikuju o svojim teškim i neshvaćenim životima, jer, samim tim što su jesu to što jesu, postavljaju se u ulogu žrtve, a ova uloga je najrasprostranjenija u našem društvu i ljudi se najlakše identifikuju sa ulogom žrtve. Svi oni, kao i svi ovi, imaju istu potrebu, a to je potreba za pažnjom. Posebno se javlja kod osoba koje u djetinjstvu nisu imale dobar kontakt sa važnom osobom, a najčešće sa majkom.

I tako…  Pred nama je da vidimo kako će se ova, već sada prevažna priča za budućnost BiH, odvijati i hoće li ljudi, napokon, dobiti prava koja već imaju.

NAPOMENA: Tekst nije službeni i grupni stav redakcije Kameleona, nego lični stav autorice istog



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button