Sve je krenulo naopako, pa će se tako možda i završiti. Mogućnost pokretanja revizije presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, koji je 2007. oslobodio Srbiju odgovornosti za genocid i agresiju u Bosni i Hercegovini, pretvorila se u jednu ogromnu zbrku. Čak je označena kao potencijalni okidač za najveću političku krizu poslije sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Krizu, u stvari, već imamo. Sve redovne poslove vlast je maknula ustranu, u očekivanju sudbonosne odluke o (ne)pokretanju procesa revizije. Šta bi tek bilo da se krene u taj posao? I šta bi se dešavalo u slučaju da međunarodni sud, na primjer, uvaži neke nove dokaze i preinači svoju deset godina staru presudu?
Na dobitku je zasad samo lijena politika: umjesto teških reformi, opet je dobila skandal koji otvara prostor za prežvakavanje prošlosti i opštih nacionalnih tema. Opet je jedino važno da li si ili nisi “pravi” Bošnjak ili “pravi” Srbin. I jedni i drugi pucaju teškom artiljerijom, a da ih to, u suštini, ništa ne košta i ne obavezuje.
Možda nije pogrešno zaključiti da je to bio i glavni cilj čitavog “projekta”. Da se išlo u dubinu, a ne u širinu; u srž problema, a ne u njegova politička tumačenja, red poteza bio bi potpuno drukčiji.
Prvo smo trebali biti načisto ko može da pokrene reviziju sudskog procesa, što sad ne znamo sa sigurnošću. Odmah bi se znao i status našeg agenta pred sudom u Hagu, advokata Sakiba Softića, koji je još pod upitnikom. Javnosti je, takođe, trebalo saopštiti i sadržaj novih dokaza koji bi mogli utjecati da nova haška presuda bude drugačija od one koju imamo i kojom nismo zadovoljni.
Ni za jedan od tih eventualnih dokaza, na žalost, ne znamo. Ako oni postoje i ako zvuče pouzdano, sigurno bi to utjecalo i na raspoloženje javnosti, ali i domaćih i stranih političkih centara koji se svakodnevno, jedni za – drugi protiv, određuju o svrsishodnosti pokretanja sudske revizije.
Oni koji su protiv obnove postupka u Hagu mašu tvrdnjama da odluku mora donijeti državni vrh. Navodno su utvrdili i da su punomoći agentu Softiću istekle još 2007-e. Moćni stranci, sa svoje strane, dodaju da dokazi na kojim bi se zasnivao zahtjev za reviziju, koje su oni izučili, nisu dovoljno dobri i uvjerljivi za drugačiju presudu u tužbi BiH protiv Beograda. Otkud njima ti dokazi?
Bakir Izetbegović, od kojeg se očekuje da donese odluku o pokretanju revizije sudskog procesa, zasad nije ponudio odgovor ni na jedno od tri važna pitanja:
– Da li je dovoljan samo njegov potpis;
– Da li Softić može raditi na osnovu stare punomoći, jer novu ne može dobiti od Predsjedništva BiH, u kojem su Čović i Ivanić kontra Izetbegovića;
– Da li su dovoljno uvjerljivi i na kojim novim saznanjima se zasnivaju dokazi kojim bi se presuda mogla preinačiti?
Bliži se rok za konačnu odluku, ko zna kakvu. Do tada, a možda i poslije toga, u nama će živjeti dvije paralelne istorijske istine. Zvanična će amnestirati Beograd, nezvanična će živjeti u nama i u našim usmenim predanjima: istina o pravoj adresi s koje su nam stizale krvave, zločinačke pošiljke.
Još ćemo i dobro proći, jer naši dželati nikako da dokažu svoju tvrdnju da smo sve sami skrivili, a potom sami sebe ubijali i svoju zemlju uništavali. Tako se, uostalom, branila većina bosnoždera koji su osuđeni u Haškom tribunalu.
Izvor: Vlastimir Mijović/fokus
