Prof.dr. Damir Marjanović jedan je od ljudi koji su pripadali timu naučnika koji su prije 20 godina, u noći između 15. i 16. novembra 2001., identificirali dječaka iz jedne od srebreničkih grobnica.
Ovo je, kako ističe Marjanović, jedna od najvažnijih noći u poslijeratnom periodu Bosne i Hercegovine.
“Mislim da ne bih pogriješio kada bih rekao da je noć između 15. i 16. novembra 2001. godine bila jedna od najvažnijih u poslijeratnom periodu Bosne i Hercegovine.
Te noći, prije skoro 20 godina, je u Bosni i Hercegovini, zajedničkim radom naučnika iz Sarajeva i Tuzle, uz pomoć velikih ljudi i dragih prijatelja iz USA, identificiran 15-godišnji dječak iz jedne od srebreničkih masovnih grobnica.
Bila je to prva žrtva koju su bosanskohercegovački naučnici identificirali u domaćim laboratorijama. Bilo je to prvi put da smo pronađenim kostima vratili identitet, ime i prezime, vratili im ljudskost, vratili sjećanje i sve uspomene koje su oduzete onima koji su se sjećali tog golobradog momka. Bilo je to prvi put da smo porodici donijeli tužnom istinom traženi mir. Nakon toga smo to učinili mnogo, i previše puta.
Sjetit će se Lejla, Naris, Adela, Anja, Sanjin (INGEB), sjetit će se Edd, Ted, Rijad, Jon, sjetit će se Amor, sjetit će se oba Rifata, Izet, Nela, Nijaz, Zorica (i mnogi drugi djevojke i momci iz ICMPa) sigurno tih dana, te noći i jutra 16.11.2001. Postigli smo ono što su mnogi rekli da je nemoguće, ono na čemu smo mjesecima radili, ispočetka, bez iskustva, uz pomoć par entuzijasta, bez podrške države, uz podršku dobrih ljudi širom svijeta.
Tog jutra, 16.11.2001, smo pokušali da smislimo riječ za osjećaj koji nas je prožimao. Nije to bila radost, jer naš posao nije bio da donosimo radosne vijesti. Svaki naš uspjeh je nosio tužnu poruku hiljadama majki, očeva, braće, sestara, sinova i kćeri koji su tražili kosti svojih najbližih. Bio je to ponos jer smo postigli nešto što će poslije pomoći mnogim Bosancima i Hercegovcima, ali i ljudima širom svijeta. Da, bili smo prvi u svijetu koji su napravili sistem masovne identifikacije žrtava. Poslije će naši protokoli biti korišteni u laboratorijama širom svijeta, a naše mlađe kolege iz ICMPa će raditi u identifikacijama žrtava iz skoro svih djelova ove Planete.
Sjećam se da sam mom dragom prijatelju Eddu uz izraze zahvalnosti za njegovu pomoć objašnjavao da za nas ovo nije projekat, već misija. Svi mi koji smo pušku zamijenili knjigom, a poslije pipetom i koji smo sudjelovali u ovoj misiji smo znali da ovako ne možemo vratiti naše ubijene zemljake, ali da možemo pružiti njihovim porodicama da im bar spuste cvijet na grob.
Ovih dana, 20 godina poslije malo će se ljudi sjetiti ovoga. Naši lideri koji često žrtve spominju u svojim političkim govorima, a koji nisu ništa uradili da bi ovaj proces ostao u Bosni i Hercegovini, svojim odnosom su doprinijeli da cijela jedna ekipa mladih ljudi, predivnih djevojaka i momaka, ode u Holandiju i da nastave svoju plemenitu misiju izvan BiH. Nažalost, nekada najveće svjetske DNK laboratorije više nisu u BiH.
Ovih dana će Edd ponovo doći u Sarajevo, ovih dana ćemo par nas obilježiti ovaj dan, jer, kako rekoh na početku, ta noć između 15. I 16. novembra 2001. godine bila jedna od najvažnijih u poslijeratnom periodu BiH.”
