Piše: Mario Vranješ
I sjedimo tako, ona i ja, Kod Ismeta Crlje, u staroj tuzlanskoj zabiti od kafane u centru grada. Za stolom koji je, recimo, na četiri noge, sa pikslama limenim i stolnjacima na kvadratiće. Uslužuje nas konobar koji je preležao demonstracije 68-e, Šuvarovu reformu školstva osamdesetih, rat devedesetih i još pokušava da se snađe u ovim demokratskim tranzicijama dok ne izganja starosnu penziju.
Sa radija ide ”Odiseja” i Leo Martin.Ona pije duplu ljutu a ja dupli vlahov. Ona puši Filter 160 cigare, a ja sam već odavno popušio.
I ne znam otkud nas dvoje u toj najpoznatijoj tuzlanskoj zabiti od kafane, u centru grada? Znam samo da smo dugo šetali.
Bez glasa, bez riječi.
Izbjegavajući ljude. Izbjegavajući poglede jedno prema drugome. Sa rukom ispod ruke. Nikako sa rukom u ruci. Sa rijetkim pauzama u šutnji, kada bi neko od nas dvoje izgovorio ono bezvezno ”de reci nešto” , samo da bi opravdao svoje postojanje u tom trenutku, i imao razlog za kratki pogled na sat na ruci ili mobitelu…..
I sjedimo tako nas dvoje, u toj najfamoznijoj tuzlanskoj zabiti od kafane u centru grada koji čitav(grad), barem danas, izgleda kao industrijska periferija, prekrivem maglom i smogom. Tu smo, baš gdje pripadamo. Gdje je priča precijenjena i gdje je ćutanje zlato. Još samo očima razgovaramo jedno sa drugim. I znamo oboje, da će sa zadnjim gutljaljima naših pića, njene duple ljute i mog duplog vlahova, i ta šutnja za nas biti suvišna. Ni oči više nemaju šta da kažu, a naša srca još i manje.
Još samo da zgasne i ta posljednja cigara u limenoj piksli i zgasnut će i sve ono što smo bili jedno drugome. A do tada ipak imamo vremena za još jednu duplu ljutu i još jedan dupli vlahov.
Sa radija ide ”Jedne noći u decembru” i Kemal Monteno, a napolju pravi decembar zauzima položaje po ulicama centra grada, koji baš danas izgleda kao da mu ne pripadamo.
Izgleda da je nepripadanje opet boja koja je moderna u zimske dane.
