Kolumne

Zašto više ne pišemo pisma duga iz Zagore, iz Drniša…?










Piše: Mario Vranješ

U današnje vrijeme elektronike, društvenih mreža, Twitera, Facebooka, Instagrama,Vibera,  mail adresa, sms-ova, winkanja, pokanja, svi smo već dobrano zaboravili na dobra stara pisma i razglednice.

Danas se u porukama i mailovima sve završava sa skraćenicama tipa LOL, BTW, THX, OK, bezličnim smajlijima, tonovima dolaska i odlaska poruke. Sva interakcija dopisivača se svodi na ”Pošalji mi svoju fotografiju, dobro izgledaš, pokaži mi malo više, mogli bi se naći, nije važno što imaš momka/curu”!

Nekada se misao izražavala olovkom i papirom, osjećanja su se iscrtavala nalivperima, poljubac se oslikavao karminima na kraju pisma umjesto potpisa,  a dodir se prenosio sa otiscima prstiju na kovertama i markicama. Pisma su počinjala sa Dragi i Draga, a završavala sa Volim te, Fališ mi, Poželio sam te.

Danas je mail, sms, stvar trenutka, sekunde, nema  misterije, tajnovitosti, želje.

Nekada su se pisma i razglednice iščekivali sedmicama, pa i mjesecima, rituali su bili svakodnevno zavirivanje u poštansko sanduče i pogedavanje na ulicu da li preko ulice stiže poštar sa kovertom koja će ti ubrzati rad srca i vratiti osmijeh na lice. Pa kap parfema na papir, da te miris obuzme kada rascijepaš kovertu, pa adresa pošiljaoca , ime i prezime nad kojim oči od sreće zasuze. Ispisani prekidi koji bole više i duže, nezaboravljeni bivši prijatelji čije izdaje tinte još uvijek nose.

Ko je u ono neko drugo vrijemo služio vojsku od Strumice do Maribora i od Rijeke do Subotice vjerujem da ne može da opiše osjećaj kada se u stroju prozove njegovo ime i kada se objavi pred svim drugarima iz čete da mu je stiglo pismo. Poznajem mnoge muškarce iz tog doba koji i dan danas čuvaju sva pisma koja su dobijali dok su služili JNA i vjerujem da se svaki od njih, bar ponekad, vrati tim pismima, tim redovima koji su nas držali na površini, da ne potonemo, da ne padnemo u neku melanhoniju, depresiju, totalnu nostalgiju. I dan danas ta pisma imaju dušu, imaju miris tih godina, kada je nevinost bila na cijeni, a pravi osjećaji su se pokazivali na jedini pravi način, poštovanjem, ljubavlju i riječima.

Fale mi pisma, fale mi pečati raznih gradova i država na kovertama. Falim i ja sam sebi onakav kakav sam bio. Nisam odrastao baš na pravi način. Nikada nisam uspio da postanem ”sms”, zaglavio sam u vremenu i ostao da budem ”pismo” !



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button