Ona ima samo deset godina, a već je objavila knjigu. Knjiga „Šareni svijest malih zagonetki, priča i pjesmica“ svjetlo dana ugledala je prije samo par mjeseci. Najveća podrška su joj bili roditelji, ali i učiteljica. Učenica je petog razreda Prve osnovne škole Srebrenik. Potrebu da piše je osjetila već u trećem razredu osnovne škole. Za radio Kameleon Naida Turković.
„Prvo sam počela pisati u svojoj sobi tako što sam svako jutro ustajala prije svoje mame. Nisam dala da to vidi i čita. Međutim, mama je jednog dana odlučila da pročita dok sam ja bila u školi. Ona je moje zapise odnijela učiteljici, a učiteljica je bila zadivljena time. Tada je spomenula da se od toga može napraviti prava knjiga.“
I „napravili“ su pravu knjigu, koja se može poručiti putem broja 061 286 179. Naida je samo jedna od mladih nada naše države kojoj je potreban vjetar u leđa, kako nikad ne bi odustala od svojih dječijih snova.
Iznad Bosne sija mjesec pun
Bosna, moja domovina, najljepša je noću, u tišini prekrivena zavjesom sjajnih zvijezda sa nebeskog svoda i obasjana svjetlošću punog mjeseca.
Jedne večeri dječak po imenu Amar, zagledao se u nebo i upitao svoju majku:
-Imaju li, majko, i druge zemlje mjesec i gdje on najljepše sija?
Majka pomilova Amara po kosi i nježnim glasom mu odgovori:
-Da, imaju. A gdje najljepšse sija, saznat ćeš kada odrasteš i ako te život odvede negdje drugo, u neku drugu zemlju.
Majka poljubi Amara za laku noć i poželi mu lijep san. Mali dječak ubrzo zaspa, a kroz zavjesu na prozoru, mjesec je svojim zrakama provirivao u dječiju sobu, nježno milujući lice usnulog djeteta kao da želi slatke dječije snove učiniti ljepšim.
Amar je odrastao i otišao u svijet. Dok bi posmatrao pun mjesec, sjećao se Bosne. Sjećao se svog djetinjstva i večeri koje je provodio uz bosanske rijeke, čija bistra voda je bila ogledalo sjajnom mjesecu.
Godine su prolazile, Amar je poželio da vidi bosanske piramide, rijeke, ravnice. Da vidi rodnu kuću i svoju majku. Kada je stigao do svoje kuće, majka ga je čekala. Mnogo se promijenila. Njena sijeda kosa ličila je na mjesečeve niti, a njeno lice, iako prekriveno borama, krasio je onaj isti osmijeh, osmijeh iz Amarovog djetinjstva.
Majka ga zagrli.
Dugo su razgovarali o svemu, a onda ga majka kroz smijeh upita:
-Jesi li saznao gdje mjesec ima najljepši sjaj?
-Da! –odgovori Amar kratko, a potom nešto tiše nastavi- Mjesec lijepo sija i iznad drugih zemalja, ali iznad Bosne sija najljepše, kao da zna da je Bosna moja domovina, najljepša zemlja na cijelom svijetu.
Zašto si otišao
Evo, već razred smo četvrti,
Samo prazna stolica je jedna
Na njoj cvijeće i crvene ruže
Na času prvom,
Umjesto smijeha, tuga i tišina,
Zašto si otišao , naš mali druže?
Tri godine si bio s nama,
Drugarima svojim, u dobru i u zlu,
A danas tvoja stolica je prazna…
Zašto si otišao, zašto više nisi tu?
Knjige nisu na klupi tvojoj,
Samo maleni papir bijeli,
I poruka na njemu upućena tebi:
Nećemo te zaboraviti druže!
Ostat ćeš u našim srcima cijelim.
